‘;
Zatvaranje tvornice boja Hempel i tekstilnog pogona Leonarda naznaka je prijeteće epidemije zatvaranja industrijskih kapaciteta. Posebno onih u stranom vlasništvu. Kao i mnogo puta prije, hrvatska javnost, od opće do političke, nepogrešivo ne prepoznaje opasne pojave u nastajanju. Popunjenost apartmana je važna, popunjenost industrijskih kapaciteta je nevažna
Povod za današnje ‘Ekonomalije‘ dvije su vijesti. Prva kaže da danski vlasnik istarske tvrtke za proizvodnju boja i premaza Hempel gasi tvornicu u Hrvatskoj i da će biti otpušteno sedamdeset radnika. Druga kaže da je raditi prestala daruvarska tekstilna tvrtka Leonarda. Kao razlog otkaza za trideset radnica njihova je direktorica navela prestanak proizvodnje u osječkoj tvornici Benetton i zbog toga zaustavljene narudžbe. Vijesti o zatvaranju tih dvaju pogona izazvale su minimalno zanimanje javnosti. Kao i mnogo puta prije, hrvatska javnost, od opće do političke, nepogrešivo ne prepoznaje opasne pojave u nastajanju.
Čemu se brinuti zbog moguće epidemije gašenja industrijskih kapaciteta kad imamo drugu, nemjerljivo veću dramu?! Još nije sa sigurnošću ustanovljeno koliko su bili popunjeni apartmanski kapaciteti na Jadranu ovoga srpnja i kolovoza. Ministar turizma Tonči Glavina izašao je sa ‘šokantnim‘ podatkom da je u špici sezone četrdeset posto apartmana bilo nepopunjeno. Premda je ‘zaboravio‘ mogućnost da su neki apartmani bili puni, ali gosti nisu bili prijavljeni, i dvadeset posto neiskorištenih kapaciteta u turizmu razlog je za opću konsterniranost.
Borba za opstanak
A stvarnost je takva da je iskorištenost kapaciteta u turizmu mačji kašalj prema skrivenijoj, ali za nacionalnu ekonomiju mnogo opasnijoj pojavi. Industrijalci, mali, srednji i veliki, naučili su svoje muke mučiti u tišini. Pad iskorištenosti kapaciteta u industriji mnogo je veći od onog u turizmu. Pogoni u Umagu i Daruvaru smanjili su svoje kapacitete ne za četrdeset ili dvadeset posto, nego za sto posto!
Niz proizvodnih tvrtki pogođenih smanjenim narudžbama ukinuo je posljednjih mjeseci drugu smjenu, dakle pedeset posto proizvodnje! Posebno zabrinjava stanje s tvornicama koje su došle u vlasništvo stranih kompanija. Koje po Europi, zadržimo se samo na Starome kontinentu, imaju od pet do deset tvornica u isto toliko zemalja. Pad narudžbi u Europi pogodi neku takvu tvrtku, primjerice vlasnicu Hempela. Treba smanjiti proizvodnju za deset posto. To se može napraviti na dva načina: da se u svakoj od deset tvornica proizvodnja linearno smanji za deset posto. Ili da se zatvori jedna tvornica. Tu nastaje drama.
Znaju to dobro mnogi direktori hrvatskih podružnica stranih kompanija. Znaju kakvo je lobiranje prema generalnoj upravi: ‘Zatvorite njih, ne nas!‘ Ne biraju se metode lobiranja. Na kraju, netko će biti žrtva. Sudeći prema informacijama iz redova menadžera stranih ispostava u Hrvatskoj, slučajeva kao što je Hempel moglo bi u idućim mjesecima biti mnogo. Ali koga briga! Industrijski pogoni na kontinentu nevažni su u odnosu na apartmane na Jadranu.
Čak i kad netko iz vlasti obrati malo pozornosti na industriju, zadovoljno zaključi da nam geopolitičke prilike idu na ruku. U Bruxellesu se priča o potrebi kraćih dobavnih lanaca. Pa će industrijalci iz Njemačke nagrnuti otvarati pogone u Hrvatskoj. Još kad čuju da samo što nismo postali članica OECD-a i da nam kreditni rejtinzi rastu svaki tjedan, nema veze što se tu i tamo zatvori neki pogon. Uostalom, radne snage nedostaje, pa će svi otpušteni iz Hempela, ili Leonarde, u roku ‘keks‘ dobiti drugo, bolje plaćeno radno mjesto. Ako ne drugdje, na Baniji, u ukrajinskim tvornicama za preradu peradi. Koje samo što nisu. Nažalost, stvarnost je sasvim drukčija. Došlo je vrijeme kad se borba treba voditi da strani vlasnici ne zatvaraju postojeće proizvodnje u Hrvatskoj. O navali greenfield-investitora mogu maštati samo naivni ili neodgovorni.
Stakleni strop
Što bi trebalo napraviti? Kad se u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja ministri ne bi mijenjali svakih osamnaest mjeseci i kad se u to vrijeme ne bi isključivo bavili energetskim pitanjima, trebalo bi već imati popis recimo stotinjak ovdašnjih tvornica u stranom vlasništvu. Gdje postoji rizik da ih matice zatvore. Onda bi taj popis bio proslijeđen Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Da u tome ministarstvu gospodarska diplomacija nije od osnutka zadnja rupa na svirali, veleposlanici bi se trebali razletjeti po sjedištima tih stotinjak tvrtki i uporno lobirati da se ne zatvori baš tvornica u Hrvatskoj.
Kako je to iluzorno očekivati, ostaju napori domaćih menadžera. Tu i tamo ima ih i na višim položajima u matičnim kompanijama, pa su u prilici zatvoriti pogon u npr. Slovačkoj, a ne Hrvatskoj. U cjelini, javnost, od opće do političke, nastavlja kolektivno uživati u rastu BDP-a od 3,5 posto, temeljenom na fondovima EU-a i potrošnji. Međusobno se uvjeravamo da je iznad nas čelični strop. Koji se u međuvremenu pretvorio u stakleni. Na putu je da postane balon i na kraju mjehur od sapunice. Ali tu je turizam, on će nas spasiti. Samo da apartmani budu puni u sezoni!