Domaći poduzetnik mora imati genijalne ideje, raditi 24 sata, zapošljavati, davati velike plaće, puniti državnu blagajnu… Istodobno ne smije otpustiti ni zadnjeg neradnika, mora živjeti skromno, podupirati svaku udrugu koja mu se obrati, brinuti se o zaštiti okoliša, voditi miran obiteljski život…
Vijest da Boxmark Leather u Donjoj Vrbi pokraj Slavonskog Broda zatvara tvornicu i otpušta 259 radnika prošla je gotovo nezamijećeno. I u ono malo priloga i tekstova poduzetnička odluka doživljena je tek kao neka prirodna nepogoda. Viša sila. Ni riječi prijekora za austrijske vlasnike.
Da je vlasnik iste te tvornice automobilskih presvlaka nekim slučajem domaći poduzetnik, hajka bi trajala danima. Propitivala bi mu se imovina, optuživalo ga se za nesposobnost pronalaženja novih poslova i socijalnu neosjetljivost.
U općoj i političkoj javnosti u Hrvatskoj nikad nije provedena ozbiljnija i strukturirana rasprava prema kojim kriterijima treba ocjenjivati ovdašnje poduzetnike. Što je prihvatljivo, a što nije. Očekivalo bi se da se temelji za raspravu postave u npr. HAZU-u. Naravno, u intelektualno devastiranoj i izvanvremenskoj instituciji kakva je HAZU nikad nikomu takva ideja neće pasti na pamet.
Nužno zlo
Ako ništa drugo, onda u ovoj zajednici ipak prevladava, premda kod mnogih nevoljko, prešutno prihvaćanje da, nažalost, nema uspješne ekonomije bez privatnog poduzetništva. Ako se s time slažu čak i u socijalističkoj Kini, onda je to valjda dovoljno jak argument i za kapitalističku Hrvatsku. Sve dalje od toga u gustoj je magli.
Evo, i sâm se danima mučim smisleno postaviti priču. Tko je poduzetnik? Svatko tko osnuje j.d.o.o. ili d.o.o. ima pravo reći da je poduzetnik. Među njima je, međutim, recimo, između pet i deset posto tzv. kontroverznih poduzetnika. Onih kojima tvrtka od početka služi samo kao pokriće za kriminalne radnje. To su oni koji su u poduzetništvo ušli da se brzo i bezobzirno obogate. Ostali zaslužuju naziv poduzetnika jer prije svega žele nešto stvoriti.
Oni koji se nisu upustili u poduzetničke vode i gledaju tržišnu utakmicu s tribina, čast iznimkama, očekuju od poduzetnika da su idealni ljudi. Poduzetnik u Hrvatskoj, da bi bio koliko-toliko prihvaćen, morao bi biti kombinacija Supermana i Majke Tereze. Superman koji ima genijalne ideje, radi 24 sata, zapošljava, daje velike plaće, uredno plaća dobavljače, puni državnu blagajnu… Majka Tereza jer nikad nije otpustio nikoga, pa ni zadnjeg neradnika, isplaćuje si minimalnu dobit, živi skromno u dvosobnom stanu, podupire svaku udrugu koja mu se obrati, brine se o zaštiti okoliša, vodi miran obiteljski život, djeca su mu skromna i pristojna…
Možda ima takvih idealnih poduzetnika, ali biznis je natopljen adrenalinom, zamkama, pogrešnim odlukama, nervozom, posrtanjima. Frustracije kroz koje, pogotovo u ovdašnjim uvjetima, prolaze svakodnevno tržištu izloženi poduzetnici (tu ubrajam i menadžere koji vode povjerene im tvrtke kao da su njihovo vlasništvo) višestruko su izazovnije od onih kojima su izloženi njihovi zaposlenici ili ekipa iz nadgradnje koja nije na tržištu, nego ima sigurne plaće iz proračuna.
Kako ih ocijeniti?
Kao temelj za neku buduću check-listu društvene ocjene nekog poduzetnika evo mogućih kriterija: postojano poslovanje bez gubitaka, korektan odnos prema zaposlenicima, održiv poslovni model, razvoj bez nerazumnih rizika, usmjerenost na vanjska tržišta, suvremeno korporativno upravljanje, ulaganje u nove proizvode i tehnologije, neovisnost o političkim moćnicima… Ali, prije svega, stvaranje dovoljne dodane vrijednosti, dovoljne za pristojne plaće, razvoj i isplatu dobiti vlasniku. Naravno, i za punjenje proračuna.
Ima tu još pitanja koja traže odgovore. Što se očekuje od poduzetnika koji su osnivači tvrtki startalih u ranoj fazi tranzicije, a koji su sada u biološkoj dobi kad treba odlučiti što dalje? Opet, za raspravu, evo mogućeg redoslijeda:
Najbolja je varijanta da se obiteljska tvrtka nastavi kvalitetno voditi tranzicijom na nasljednike. Ako to ne ide, dati ili povoljno prodati dio tvrtke ključnim zaposlenicima. Ako ni to, prodati nekom drugom domaćem dokazano kvalitetnom poduzetniku. Nakon toga ući u partnerstvo sa stranim investitorom, ali tako da bar neke funkcije ostanu u tvrtki. Da ne postane običan proizvodni pogon koji će vlasnik, iz sjedišta u nekoj drugoj zemlji, prvi žrtvovati. Ako ipak ide prodaja bez obzira na tvrtkinu sudbinu, onda se poduzetnika treba cijeniti ako većinu tako ostvarenog novca uloži u neki novi poduzetnički pothvat.
Cilj ove kolumne nije bio ponuditi finalne odgovore kako ocjenjivati domaće poduzetnike, nego samo otvoriti raspravu kakve u politički nametnutom jednodimenzionalnom poimanju ekonomije i biznisa u Hrvatskoj, nažalost, još nema.