Svjetska konferencija o klimi završit će očekivanim neuspjehom

Ako se za neku konferenciju unaprijed može reći da će završiti neuspjehom, onda je to COP 29, konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama koja se održava u Azerbajdžanu. Bez obzira na svakodnevne izvještaje o katastrofalnim posljedicama zagrijavanja uzrokovanima emisijom ugljikovih plinova, glavni svjetski onečišćivači sve više ignoriraju svoje obveze. Pobjedom Donalda Trumpa na izborima u SAD-u ionako slabašna nada da će svjetska zajednica nešto efikasno učiniti zapravo se, najmanje na srednji rok, ugasila.

Po svemu sudeći, cijeli koncept ESG-a kao pokušaja stvaranja razumnoga i održivoga kapitalizma naletio je na zid. Put za koji su se mnogi nadali da je odgovor na izazove čovječanstva pretvoren je u slijepu ulicu. Tako se sredinom dvadesetih godina 21. stoljeća povećao broj slijepih ulica u koje je svijet s nadom kretao, a onda su neke sile zatrpale put prema boljoj i sigurnijoj budućnosti čovječanstva. I to ne bi bio problem da postoji alternativni, obećavajući smjer. Budući da ga nema, u panici se ljudsko krdo, predvođeno političkim i poslovnim elitama, vraća na stare, dokazano opasne i dugoročno neefikasne staze.

Predator vegetarijanac?

Koncept okolišnog, društvenog i korporacijskog upravljanja (ESG), koje bi trebalo uzeti u obzir pri održivosti, etičnosti i odgovornom poslovanju, po svemu sudeći, postaje out. Europa je pokušala, drugi su držali figu u džepu. Umjesto da bude nagrađena, Europa je kažnjena i sad i unutar nje jača otpor prema odgovornom kapitalizmu. Rast i profit ipak se pokazuju važnijima. Bez duboke promjene vladajućega ekonomskog sustava pretvoriti predatore u vegetarijance pokazuje se nemogućim.

Druga ulica koja je došla do slijepe točke jest globalizacija. Carinski ratovi između SAD-a i Kine postaju sve žešći. Koliko god bilo jasno da bi uz mudre dogovore glavnih igrača globalizacija još mogla pridonositi čovječanstvu, krenulo se prema već mnogo puta u povijesti viđenim trgovinskim ratovima. Koji obično ne završe na samo trgovinskom obliku ratovanja.

Treća je ulica iz koje se i biračke mase užurbano vraćaju u mnogim dijelovima svijeta ona koja nosi naziv liberalne demokracije. Nesposobnost političara da u okvirima liberalne demokracije rješavaju sve veće i sve brže nadolazeće izazove rezultirala je popularnošću autoritarnih vođa kakvi vladaju u Rusiji, Turskoj, Indiji, Mađarskoj, a sada opet i u SAD-u. Što je najzanimljivije, na izborima koji se još održavaju, takvi ‘očevi nacija‘ dobivaju sve veći postotak glasova. I ostaju na vlasti desetljeće i dulje.

Četvrta ulica, koja je ostala prazna prije trideset godina, socijalistička je ulica. Pokazalo se da jednopartijski sustavi u kombinaciji s državnim/društvenim vlasništvom nisu bili konkurentni demokracijama zapadnog tipa i kapitalizmu na prijelazu iz 20. stoljeća.

Kinesko zlatno doba

Kina je nešto drugo. Ona je brzo iz te ulice u kojoj su se zatvarali ‘lokali‘ počela krčiti vlastitu ulicu, kombinaciju jednopartijskog sustava i velikog udjela kontroliranoga privatnog poduzetništva. U ovom trenutku to mnogima izgleda kao dobitna kombinacija. Ali treba biti oprezan. Kina je bila duboko industrijski nerazvijena i sada prolazi kroz fazu ubrzane industrijalizacije. Koja je prije stoljeće i pol viđena na Zapadu, a recimo, prije 70-ak godina i u Jugoslaviji. Moglo bi se reći da se to ‘zlatno doba‘ državama događa neovisno o zatečenome društvenom uređenju. Zato i bezrezervno glorificiranje Kine treba uzeti s rezervom.

Motori rasta s vremenom će usporavati. Ni ta ulica neće dugoročno biti posuta zlatom. Velik broj zemalja, uključujući SAD, izlaz vidi u vraćanju na glavnu ulicu kojom vlada beskompromisni kapitalizam pogonjen maksimiranjem profita. Bez obzira na posljedice za klimu i odnose u društvima. Eno ga, argentinski predsjednik Javier Milei ‘motornom pilom‘ brutalno reže javne službe, zdravstvo, znanost i kulturu. I za sada je uspješno udvostručio inflaciju i otjerao nove milijune Argentinaca u siromaštvo. Što se tiče Trumpovih ekonomskih najava, to je zbirka duboko suprotstavljenih ciljeva ekonomskih politika koja će, po svemu sudeći, biti pogonjena još većim državnim deficitima. SAD je sila na zalasku, razumljivi su drastični pokušaji opstanka na vrhu, ali samo je pitanje vremena kad će se svi napori pokazati uzaludnima.

Globalno rješenje? Još ga nema. Dovoljno je vidjeti za kakve trivijalnosti posljednjih godina ekonomisti dobivaju Nobela (otkrivanje tople vode o važnosti institucija, opis ženskog tržišta radne snage…) pa da postane jasno da političari, kad bi i htjeli nekom novom ulicom, nemaju gdje pročitati uputu.