Stislo sa svih strana. Zviždači, novinari, besposličari s društvenih mreža, EU tužiteljica… Nemaju pametnijeg posla nego baviti se novcem što ga dužnosnici pribave za sebe i povlasticama kojima se koriste. To je više teško izdržati
Život državnih dužnosnika, onog dijela koji je natprosječno predan zgrtanju osobnog bogatstva, sve je stresniji, turobniji i okrutniji. Stislo sa svih strana. Te zviždači, te novinari, te besposličari s društvenih mreža. Onda još i ona luda tužiteljica iz Bruxellesa koja češlja naše EU natječaje… Nemaju pametnijeg posla nego baviti se novcem što ga dužnosnici uprihode, povlasticama kojima se koriste ili propustima koje naprave.
Kakva su to došla vremena da dužnosnik ne smije zaraditi nešto sa strane? Ispituje mu se podrijetlo imovine. Zakon o sukobu interesa je razvodnjen, ali i dalje je gnjavaža. Napraviš nekome uslugu, on ti posudi Mercedes i već su ti jalni. Pa se problematizira i tako prirodna pojava kao što je zapošljavanje žene, djece ili rođaka u instituciji kojoj je dužnosnik na čelu. U vatrogastvu, na primjer.
Ne smiješ se ni prijaviti na Dugom otoku da bi ispunio formu i dobio na korištenje dužnosnički stan. Ne smije ti ga država obnoviti preko reda. Pa neki mediji traže popis dužnosnika koji u takvim stanovima ne plaćaju režije. Čak se i na jadnog rektora napravi pritisak, pa se izvan snage stavi odluka da do kraja života smije tri tjedna na godinu besplatno ljetovati u sveučilišnoj vili. Čak neće moći doživotno imati plaćen račun od 300 kuna za mobitel. Kamo ide ovaj svijet?
Političari, prijeđite u biznismene!
Suosjećajući s teškim životom skupine državnih dužnosnika (ne generaliziram, ima niz poštenih i sposobnih ljudi, reklo bi se karijernih javnih službenika), čovjek se osjeti ponukan da im pomogne. Bar savjetom. Pa evo jednog:
Dragi državni dužnosnici, skloni maksimiranju osobne koristi, vi koji doživljavate stres kad vas se zbog nečega javno prozove i bojite se da biste mogli, istina izgledi su mali, ali i pak, završiti koji mjesec u Remetincu, možda biste trebali razmisliti da se ostavite politike i državnog aparata i prijeđete u poduzetnike. Osnujete tvrtku, startup kako se to moderno kaže, ostvarite na kraju druge ili treće godine milijun-dva dobiti, platite na to ne više od 20 posto poreza na dobit i ostatak od 80 posto vam je čist kao suza. Možete ga trošiti do mile volje i na što god hoćete.
U tvrtki koju ste pokrenuli možete bez ikakva problema zaposliti sina, kćer, ženu, nećake, nećakinje… koga god vam se od rodbine prohtije. Popeli su vam se na glavu obvezni javni natječaji za nabavu i muka da na kraju ipak odaberete ekipu s kojom imate 'dil'? Ma nema toga u privatnom poduzetništvu. Slobodno izaberite dobavljača kojeg želite.
A za pet-šest godina, nakon što se pokaže kakvi ste sposobni biznismeni, možete cijelu tvrtku prodati za nekoliko milijuna eura. Pokupovati još stanova, kuća na moru, poslati unučad na prestižne svjetske fakultete, kupiti bijesni automobil, putovati po svijetu…
Znam, znam, neće nijedan od vas nasjesti na mučku provokaciju. Čuli ste čak i vi, u vašem paralelnom svemiru, da poduzetništvo ima i drugu stranu. Ako većinu dobiti ne ulažete u razvoj poslovanja, teško da će vam tvrtka preživjeti. Uspješni poduzetnici većinu dobiti reinvestiraju.
Ipak je ljepše u politici
Onda su tu krediti. Za njih treba založiti osobnu imovinu, potpisati osobne zadužnice i još svašta nešto. Državni dužnosnik, ako nešto i založi, to je javno dobro. Ako zariba, neće mu nitko ovršiti obiteljsku kuću. U najgorem slučaju dobit će posao voditelja u nekom lokalnom komunalnom poduzeću ili agenciji za nadgledanje rada agencije za kontrolu agencija. Nadalje, u privatnom sektoru radi se 12 do 15 sati na dan. Dobro, samo ispočetka. Recimo, desetak godina, ako bude sreće.
Mala promjena bila bi i to što biste sad vi nekom državnom dužnosniku morali dolaziti 'na noge' nudeći svoj proizvod ili uslugu. Od onoga kojemu se nudi postotak od posla, postaneš, ako se odlučiš za takav 'poslovni model', onaj koji ga mora nuditi. Od onoga koji u državnom aparatu smišlja besmislene zakonske odredbe, kao poduzetnik postaneš onaj koji ih se mora držati.
Nadalje, kad si poduzetnik, nema poreza iz kojega automatski, i u dobrim i u lošim vremenima, sjeda plaća prvoga u mjesecu. Novac treba zaraditi na tržištu. Kad kao poduzetnik nabavljaš repromaterijal, ne trebaju ti pravila javne nabave. Ako zezneš, zeznuo si samog sebe. Evo, nadam se da je pomoglo, dragi državni dužnosniče, ako si u skupini koja je natprosječno opsjednuta bogaćenjem. Kad ti bude teško, sjeti se kako bi ti bilo da si napravio životnu pogrešku i otišao u poduzetnike. Rizici su u državnom aparatu ipak manji, život lagodniji. I na kraju, kao politički kadar, o tržištu ovisiš jednom u četiri godine kad su izbori. Kao poduzetnik, na tržištu bi bio svaki dan.