Svaka čast zdravim malim i srednjim tvrtkama. Ali da bi se neka nacionalna ekonomija razvijala, trebaju joj i veliki domaći poduzetnici, ‘lokomotive‘. Na početku 20-ih godina 21. stoljeća u Hrvatskoj ih je premalo
U Rijeci je prošlog tjedna potpisan ugovor o koncesiji za razvoj i gospodarsko korištenje kontejnerskog terminala Zagreb Deep Sea. Koncesiju je dobio konzorcij u kojemu je osim APM Terminalsa (u vlasništvu svjetskog lidera u kontejnerskom prijevozu, danske tvrtke Mærsk) i domaća tvrtka ENNA Logic. Tako se napokon počinju stvarati uvjeti da Rijeka ozbiljnije konkurira Trstu i Kopru.
Vijest ima dvostruku važnost. Jedna je prometna, a druga se odnosi na grupaciju ENNA-u, koju vodi i razvija ekipa na čelu s poduzetnikom Pavlom Vujnovcem. Pokazuje da se ambiciozan rast tog sustava nastavlja i ubrzava.
Da bi neka nacionalna ekonomija napredovala, preduvjet je, među ostalim, odgovarajuća struktura tvrtki prema njihovoj veličini. Osim malih i srednjih tvrtki, koliko god to znatnom dijelu opće javnosti ne bilo simpatično, nužni su i veliki, ambiciozni i rastući poslovni sustavi u vlasništvu domaćih poduzetnika. Koji su lokomotiva za mnoge domaće manje i srednje dobavljače. A što se toga tiče, Hrvatska je u problemu. Sustavi poput ENNA grupe više su iznimka nego pravilo.
Domaći u manjini
U prošlom Lideru objavili smo redovitu godišnju rang-listu najvećih poslovnih sustava u Hrvatskoj. Zovemo je 'klub milijardera' jer su na njoj tvrtke koje su u godinu dana ostvarile više od milijardu kuna ukupnog prihoda. Od 74 tvrtke čak ih je 37 u potpunom ili kontrolnom vlasništvu majki izvan Hrvatske. Devet je sustava u državnom vlasništvu. Ostatak od 28 poslovnih sustava (samo 37 posto) u potpunom je ili kontrolirajućem vlasništvu domaćih poduzetnika ili fondova. Premda su to vrlo dobre i zdrave tvrtke, malo ih je koje u ovoj fazi svog života pokazuju izrazitu ambiciju ubrzana rasta i širenja. Osim Infobipa, tu su zasad samo Orbico Branka Roglića i sustav Braća Pivac (preuzeo Kraš, počeo kupovati Podravkine dionice).
Daljnja analiza pokazuje da su na rang-listi trgovci M. Ćurković (Plodine), T. Mamić (Tommy) i I. Katavić (KTC), koji se drže domaćeg tržišta. Na svoj sektor fokusirani su D. Grgić (Agram), koji se organski širi u Austriju i Italiju, D. Kamenski (Kamgrad), jedini preostali ozbiljniji veliki domaći građevinar, P. Pripuz (C.I.O.S.) i S. Matić (M SAN) u IT sektoru. Na proizvodnju se fokusiraju samo E. Tedeschi (Atlantic), obitelj Drk (Vindija), M. Pipunić (Žito), I. Ergović (Nexe), T. Debeljak (DIV) te I. Usmiani (JGL).
Onda su u klubu i poduzetnici koji podjednako igraju na dva ili više područja: A. Vlahović (Adris) – turizam, osiguranje, marikultura, i K. Varga (Čakovečki mlinovi). Još treba pridodati Končar i Podravku, koji nemaju pojedinačnoga većinskog vlasnika poduzetnika, ali imaju nova, prema svemu se čini, ambicioznija vodstva.
Nabrojeni domaći članovi 'kluba milijardera' većinom su danas zdrave, održive tvrtke. Ali zasad među njima nema velikog igrača koji bi prema svojoj veličini bio u europskoj ligi prvaka. Rijetki su i oni za koje se može reći da su izraziti regionalni lideri (liga nove Europe i liga ex Yu).
Zašto nisu veći?
Zašto naši veliki sustavi nisu veći? Više je mogućih razloga. Dio krivnje snose sami poduzetnici. Neki su, poučeni Agrokorovim slomom, 'povukli ručnu'. No vrlo je vjerojatno da su uzroci pretežno izvan poduzetništva samog. Kriza uzrokovana ratom s početka 90-ih i pogrešna pretvorba i privatizacija bile su dvije rane zapreke. Onda je tu šestogodišnja kriza od 2009. Pa je tu nedostatak velikoga domaćeg poduzetnika u bankarstvu. Teško da bi mađarski Mol bio ovako velik da nije imao sinergiju s mađarskom OTP bankom. Onda je tu i politika tečaja kune koja je racionalne poduzetnike gurala u uvoz i trgovinu, a ne proizvodnju i izvoz. Pa je tu i uspavljujući efekt turizma. A možda i najvažnije, neodređenost vladajućih političkih elita prema poticanju strateški odabranih djelatnosti (a onda i poduzetnika koji su spremni ući u takve sektore). Uz pripadajuće izbjegavanje strukturiranog dijaloga s najpotentnijim domaćim biznismenima.
Od većeg dijela poduzetnika koji su prošli šezdeseti rođendan teško je danas očekivati eksponencijalne poslovne politike. Ali dolaze nove generacije. Ne samo u velikim sustavima nego i u potentnim srednje velikim tvrtkama. Njih bi društvo trebalo prestati generalno stigmatizirati, a Vlada bi napokon trebala početi strukturirani i javni dijalog s onima za koje se procijeni da bi u novoj fazi mogli stvoriti regionalne, europske, pa i globalne održive lidere. Pogotovo u proizvodnji. Slušati samo Bruxelles o digitalnom i zelenom sigurno neće biti dovoljno.