Pravilnik o ribolovnim mogućnostima i ribolovu igluna još nije donesen, a ribolovna sezona uvijek počinje 1. travnja. Prijedlog koji je upućen ima manjkavosti, smatraju ribari, jer će neki od njih pri plaćanju naknade za ulov ribe biti u neravnopravnom položaju
Predložen je Pravilnik o ribolovnim mogućnostima i ribolovu igluna, ali već sad i laik može zaključiti da tu ima stvari koje bi trebalo popraviti. Nekako mi je najlakše komentirati jednu odredbu, onu iz 10. članka u kojem se definira naknada ribolovaca za ulovljene spomenute ribe.
Mnogo poznatiji naziv te ribe je sabljarka, a u spornom prijedlogu naknade piše da je visina naknade državi za njezin ulov određena množenjem količine individualne kvote (koju svaki ribar dobije) te ribe u kilogramima (što nije sporno) i tri posto prosječne prodajne cijene po kilogramu cjelokupnog ulova svih plovila (što je sporno).
Zamislimo sada primjerice četiri ribara. Stipe proda kilogram sabljarke za pet eura, Šime pak traži šest eura, Duje sedam, a Đorđe osam eura. Kako bismo pojednostavnili priču i izračun, uzmimo u obzir da je svakom od njih kvota tona sabljarke (koliko smiju uloviti). U tom će slučaju Stipe uprihodovati pet tisuća eura, Šime će bolje proći jer će dobiti šest tisuća, Duje sedam tisuća, a Đorđe će trljati dlanove zbog osam tisuća. Prosječna cijena koju će ostvariti naša četiri mušketira je 6500 eura.
Odredba nema logike
Sada dolazi onih tri posto od prosječne cijene, što iznosi 195 eura. Da se ne zamaramo dalje množenjem jer svi imaju istu kvotu, odredit ćemo da je tih 195 eura naknada koju ribari plaćaju državi. Tako će Stipi tih 195 eura biti 3,9 posto od ukupnog prihoda, Šimi, koji je uprihodovao više, taj će udio iznositi 3,2 posto, a Duje će od svog još većeg prihoda na taj način izdvojiti državi 2,8 posto. Đorđe će proći najbolje, em je najviše uprihodovao, em će imati najmanji udio iz svog prihoda – samo 2,4 posto.
To je, da ponovim, pojednostavnjen izračun, ali jasno pokazuje da je razlika između Stipe i Đorđa velika, odnosno Stipe plaća 1,5 posto veću naknadu, iako je ona ista u apsolutnoj vrijednosti. Mogli bismo prihvatiti stajalište Ministarstva poljoprivrede da su pravila takva i da se ribari kao poduzetnici njima trebaju prilagoditi, pa ako netko ima bolju sposobnost uvjeravanja kupaca da kupe skuplju ribu, onda ga u tome ne treba sprječavati.
Međutim, čitajući taj dokument naišao sam na komentar jedne ribolovne udruge, točnije rečeno prijedlog, koji mi se čini dobar i o kojem bi trebalo razmisliti. I ta udruga smatra da članak 10. Pravilnika ima manjkavosti upravo zbog prosječne cijene po kilogramu iz prodajnih listova cjelokupnog ulova svih ribara.
Kako smo pokazali izračunom, i udruga misli da se na taj način u nepovoljan položaj stavlja ribara koji je imao najmanju prodajnu cijenu, a dodatno pomaže ribaru koji je ostvario najveću prodajnu cijenu. U njoj smatraju da to nije logično pa predlažu da se svakom ribaru obračuna naknada za dodijeljenu kvotu prema njegovoj vlastitoj prosječnoj prodajnoj cijeni. To je, kako kažu u udruzi, korektnije nego aktualni prijedlog Ministarstva poljoprivrede.
Neki bi platili manje, neki više
U tom bi slučaju, ako ostane tri posto naknade, Stipe od svojih pet tisuća eura platio 150, Šime bi od svojih šest tisuća istresao državi 180, Duje pak od svojih sedam tisuća platio bi 210, a Đorđe najviše – 240 eura. Drugim riječima, Stipe i Šime platili bi manje od prvobitno predviđenih 195 eura, a Duje i Đorđe više, ali to ih ne bi uništilo.
Žao mi je, dragi čitatelji, ako sam vas ‘ubio‘ ovim brojevima (ispričavam se i urednicima), ali mislim da je takav pristup slikovitiji od pukog teoretiziranja. Nisam stručnjak za ribolov i pripadajuće naknade, ali meni se ovaj prijedlog ipak čini logičnijim od aktualnog koji je ponudilo Ministarstvo poljoprivrede. Jer izračun naknade koja je parafiskalni namet temelji se na količini, ali i cijeni, pa iako PDV nije isti namet kao ribolovna naknada, činjenica je da je postotak za PDV konstantan. Zašto onda ne bi bio i za naknadu?
POST SCRIPTUM
Ima još jedna problematična stvar vezana uza spomenuti Pravilnik, a tiče se tipično birokratskog ponašanja naših državnih službi. Naime, udruga koja je komentirala prijedlog Pravilnika upozorava i na problem njegova kasnog donošenja u odnosu na početak ribolovne sezone. Iglun se lovi od 1. travnja do 31. prosinca (najviše ga ulove od početka srpnja do početka studenog), što znači da je ostalo vrlo malo vremena.
Čak ni u Narodnim novinama još nije objavljen početak ribolovne sezone. I tu udruga ima pravo, zbog čega su ljudi sad u neizvjesnosti kad će moći početi loviti. Sva sreća da Pravilnik, kako sam pročitao, vrijedi barem sljedeće tri godine, pa ih njegova izrada neće omesti da na vrijeme započnu ribolovnu sezonu.