Ustavni sud ukinuo je članak 55. Zakona o ljekarništvu (ZoLj) jer nije u skladu s Ustavom. Riječ je o kaznenim odredbama Zakona, a mene je zaintrigiralo što nisam znao da u našem zakonodavstvu postoji rješenje u kojem se kažnjava svatko tko prekrši zakonske odredbe, bez preciznijeg navođenja o kojim je odredbama riječ.
Nisam stručnjak za legislativu, zato to vjerojatno ne bih primijetio a da me netko na to ne upozori, ali čini se da je i mnogim stručnjacima taj propust predlagača Zakona (Ministarstvo zdravstva) prošao ‘ispod radara‘, kao i saborskim zastupnicima (među kojima je bilo pravnih stručnjaka) koji su ga izglasali. Činjenica da je Zakon donesen 2003. i da je odredba 55. vrijedila do sada dovoljno govori o tome.
Na taj propust upozorio je Dom zdravlja Otočac tek potkraj 2017., a, evo, Ustavni sud sedam godina poslije kaže da je ta odredba neustavna. Problem je u tome što iz osporenoga članka 55. proizlazi da je svako ponašanje koje nije u skladu sa ZoLj-em kazneno djelo. Konkretno, u članku 55. piše da će se, tko protivno odredbama ZoLj-a obavlja ljekarničku djelatnost, kazniti novčanom kaznom do sto pedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci. Ako je takvo ponašanje počinjeno uz nagradu ili zaradu, propisana je novčana kazna do sto pedeset dnevnih dohodaka ili kazna zatvora do jedne godine.
Nećemo nagađati
Međutim, kako sam i naveo, a što se vidi iz prethodne rečenice, kaznena djela nisu dovoljno određena iako jedno od glavnih načela zakonitosti zahtijeva određenost i preciznost pravnih normi. Tako, očito, ne misle u Ministarstvu zdravstva koje se očitovalo na navode Doma zdravlja Otočac smatrajući da je jasno kako se misli na povrede obavljanja ljekarničke djelatnosti spomenute u onim člancima kojima se propisuju uvjeti koje ljekarnik treba ispuniti kako bi pokrenuo biznis.
Ustavni sud ipak je stao na stranu Doma zdravlja Otočac smatrajući da, suprotno tvrdnji Ministarstva, zakonodavac nije konkretizirao i precizno naveo u osporenom članku koja se ponašanja kaznenopravno zabranjuju i kažnjavaju. Čak ni u konačnom prijedlogu zakona predlagač (zakona) nije izričito naveo o kojim je to točno povredama odredaba ZoLj-a riječ. Naime, nitko, čak ni suci Ustavnog suda, ne može nagađati o namjeri zakonodavca i svrsi zakona (jer one moraju biti jasno obrazložene), kao i o njegovu stvarnom sadržaju. U tom smislu članak 3. Ustava kaže da pravna norma mora biti dostupna adresatima i za njih predvidljiva, tj. takva da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obveze kako bi se prema njima mogli ponašati. To pak dalje znači da su određenost i preciznost pravne norme jedan od temeljnih elemenata vladavine prava.
Kako je osporena pravna norma neodređena, nejasna i nepredvidiva za svoje adresate, Ustavni sud ocjenjuje da ne udovoljava načelima zakonitosti i pravne sigurnosti (zahtjevima za određenost i preciznost pravne norme). Drugim riječima, izaziva povredu jamstva vladavine prava iz članka 3. Ustava. Zbog toga je članak 55. Zakona o ljekarništvu ukinut.
Jasna logika
Meni kao pravnom laiku, koji je za sve ovo vrijeme praćenja pravnih tema u Lideru nešto i ‘skužio‘ o pravnim pravilima (a nešto sam znanja uspio pokupiti i na fakultetu), takva odluka Ustavnog suda zvuči sasvim logično. Štoviše, zbog nepreciznosti odredbi mogu se široko tumačiti situacije u kojima se pitamo tko je pogriješio i tko treba biti kažnjen, a tko je čist, a to nije ništa drugo doli pravna nesigurnost. Zabrinjava me je li bilo osuđujućih presuda na temelju tako neprecizne odredbe u proteklih 21 godinu, pogotovo ako čovjek stvarno nije bio kriv. Jer i suci su ljudi, imamo i preciznije zakone, a opet onaj u Otočcu donese različitu presudu od onoga u Dubrovniku. Kamoli onda ne bi postojale razlike zbog tako nepreciznih odredbi. Nadam se da unatoč svemu toga nije bilo.
POST SCRIPTUM
Inače često čitam presude raznih sudova, najčešće objavljene u Narodnim novinama. Već sam prije pisao kako vrlo često Ustavni sud donosi odluke da se odšteti neka osoba zbog nerazumno dugoga sudskog postupka, višegodišnjega. To je toliko često da više i ne pišem o konkretnim primjerima jer je sve već poznato. Tada Ustavni sud naloži mjerodavnom sudu da presudu donese u roku od tri ili šest mjeseci. A ta odluka Ustavnog suda, kao što se vidi, donesena je čak sedam godina nakon što je zatražena ocjena zakonske ustavnosti. I nije to prva odluka Ustavnog suda koju smo čekali godinama. Dakle, Ustavni sud također bi trebao malo ubrzati rad, pogotovo jer se njegove odluke, primjerice kad odlučuje o ustavnosti zakona, tiču širokih narodnih masa, što bi rekli bivši drugovi.