Čitam priču na jednom portalu o tome kako je vlasnika jedne male tvrtke koja posluje odlično i koja plaća obveze na vrijeme prevarila nekakva agencija koja pak takvim odlikašima izdaje nekakav certifikat izvrsnosti ili takvo što. Jutarnji list (JL) je prije godinu dana ispričao sličnu priču, a važno je to da su se te agencije koje izdaju famozne certifikate usmeno dogovorile s vlasnicima tvrtki da im ih pošalju i naplate.
U Zakonu o obveznim odnosima (ZOO) piše (čl. 287. st. 4.) da je ugovor sklopljen u usmenom obliku valjan iako pisana potvrda nije dana. U ovom su slučaju poduzetniku, nakon usmenog pristanka, počeli pristizati razni certifikati, ali kad ih je dobio, pokušao ih je odbiti jer je shvatio da od njih nema nikakve koristi, da bi potom agencija koja ih je poslala počela prijetiti ovrhom. Malo sam istražio tu praksu za slučaj da ZOO nisam dobro razumio, ali usmeni su ugovori pravovaljani ako to zakonom nije drukčije određeno. Primjerice, ugovor o radnom odnosu temelji se isključivo na pisanom dokumentu.
Za potpalu roštilja
Problem kod usmenog ugovora je taj da se ne može dokazati ako ga jedna od ugovornih strana kasnije negira, a nema svjedoka ili nekih drugih materijala (primjerice tonskih zapisa ili videosnimki) koji bi to potvrdili. Međutim, u ovom je slučaju agencija bila lukava pa je razgovor između svoga agenta i vlasnika tvrtke snimila, što mu je i najavila, tako da ima dokaz da je vlasnik tvrtke pristao na njezinu ponudu. Doduše, ponuđeno mu je da u roku od 14 dana otkaže ugovor (zakonski rok za povrat), što on iz nekih svojih razloga nije napravio. U istom članku ZOO-a, ali st. 1. piše da svaka strana može od druge zahtijevati pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora sve dok druga strana ne ispuni obvezu iz ugovora, ali ni to naš poduzetnik nije napravio. Prema tome možemo čak reći, iako nudi bezvrijedne certifikate za nešto, ta je agencija ipak postupila korektno (najavila je da se razgovor snima, dala rok za otkaz usmenog ugovora), pa vlasniku tvrtke ne preostaje ništa drugo nego da to plati. U protivnom prijeti mu sudovanje, a najbolje je da to izbjegne. Ali ako ništa drugo, može na svojoj web-stranici ili na društvenim mrežama ‘okačiti‘ te certifikate koji će služiti kao upozorenje drugim poduzetnicima da ne nasjedaju na milozvučne ženske glasiće dok plove oblacima mašte izgovarajući svoje: ‘Oh, yes!‘
No bilo je slučajeva da jedna agencija nekom poduzetniku također ponudi certifikat, kako je pisao JL, i ovaj oduševljen prihvati njezinu ponudu. Međutim, u ovom slučaju agencija je sama napravila pogrešku jer je navela da surađuje s Finom (odatle joj podaci o izvrsnosti tvrtke). Kada je dobio certifikat, poduzetnik je malo istražio o toj agenciji i njezinom famoznom certifikatu i shvatio da je dobio papir kojim može, znate već što... Ili ga može iskoristiti za potpalu roštilja. Ni jedna državna, znanstvena ili neka relevantna institucija, da ne kažem neko gospodarsko udruženje, ne priznaje taj papir, a u Fini su bili, kako je pisao JL, zgroženi time što se agencija pozvala na navodnu suradnju s njima.
Tri sekunde užitka
Zato je on, za razliku od prvog poduzetnika koji je potpuno nasjeo, otkazao narudžbu u zakonskom roku, pa su ga iz agencije zvali, pritiskali, ali nije se dao. Ipak, kako sam naveo, u potonjem slučaju agencija je napravila krivi korak lažući da surađuje s Finom. To znači, da poduzetnik kojim slučajem nije iskoristio zakonsko pravo na povrat, mogao je navesti da su ga u agenciji lagali, što je utjecalo na njegovu odluku, i sud bi to, uvjereni smo, priznao.
Naravno, uvijek treba paziti, jer koliko nam god godili komplimenti i salve hvalospjeva izgovorene umilnim glasićima mladih dama (ili mladića, zavisno što tko voli), trebamo mi prvo misliti na sebe – hoću li se zbog tri sekunde užitka poslije kajati. Primjeri naših poduzetnika neka svakom budu na pameti.
POST SCRIPTUM
Neovisno o temama kojima se bavimo u ‘Pravdi‘, htio bih se pohvaliti da sam smislio novu krilaticu kojom sam poopćio onu ‘ne pili granu na kojoj sjediš‘. Dakle, obrezivao ja svoje voćke pa odlučio otpiliti jednu deblju granu kruške. Grana je bila visoko pa sam stao na klupu da je dohvatim naslonivši se lijevom rukom na nju radi ravnoteže, a desnom sam pilio. Znao sam da u jednom trenutku moram spustiti lijevu ruku da ne bih pao zajedno s granom. Pazio sam cijelo vrijeme. I dok sam tako pazio, grana se odlomila, a ja, usklađen s gravitacijom, zajedno s njom poletio na zemlju. Pritom sam i porezao prst. Od tada ja kažem: ‘Ne pili granu na koju se naslanjaš.‘