Ustavni sud ocijenio je da se Zakonom o zaštiti od požara ne ograničava tržišno natjecanje, iako u AZTN-u i HGK-u misle drukčije. Problem je davanje praktično javnih ovlasti proizvođačima vatrogasnih aparata da svojim pravilima određuju tko može biti serviser
Zakonom o zaštiti od požara (ZoZP) ne krše se ustavne odredbe o tržišnom natjecanju, objavio je nedavno Ustavni sud nakon ocjene njegove ustavnosti. Podnesena su dva zahtjeva za ocjenu ustavnosti, ali ću se pozabaviti samo onim u kojem predlagač smatra da je proizvođačima vatrogasnih aparata dana javna ovlast izbora servisera, zbog čega je serviserima ugrožena poduzetnička i tržišna sloboda.
Riječ je o čl. 41. st. 2. i 3., koji proizvođačima vatrogasnih aparata omogućava kontrolu pristupa tržištu njihova servisiranja budući da istodobno djeluju kao svojevrsni regulator i kao tržišni takmac. Pribavljeno je mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN), u kojem stoji da proizvođači odnosno ovlašteni zastupnici proizvođača aparata za gašenje požara ne bi smjeli biti regulatori koji daju ovlaštenje, odnosno propisuju uvjete za davanje i oduzimanje ovlaštenja za ispitivanje njihove ispravnosti, a koji su istodobno konkurenti na tržištu proizvodnje i servisiranja tih proizvoda.
Stajalište je AZTN-a da bi ovlaštenje za ispitivanje ispravnosti i funkcionalnosti prijenosnih i prijevoznih aparata za gašenje požara te propisivanje uvjeta za davanje i oduzimanje predmetnog ovlaštenja trebalo propisivati odgovorno ministarstvo. Isto je stajalište zauzela i Hrvatska gospodarska komora (HGK), a u AZTN-u dodatno podsjećaju da je to korak unatrag za tržišno natjecanje u odnosu na prije važeći ZoZP, kojim je bilo propisano da je Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) to koje donosi takve propise, a ne proizvođači.
Transparentnost i sigurnost
Stajalište MUP-a bilo je, očekivano, suprotno s obzirom na to da je ZoZP njegovo djelo. Iz policije je objašnjeno da proizvođač ili njegov ovlašteni zastupnik moraju propisati i javno objaviti uvjete koje moraju ispuniti serviseri za dobivanje ovlaštenja za ispitivanje ispravnosti i funkcionalnosti odnosno održavanje vatrogasnih aparata te postoji obveza osiguranja servisne službe i dostave podataka o ovlaštenim serviserima MUP-u radi vođenja potrebnih evidencija i isporuke evidencijskih naljepnica. Također u svoju obranu MUP navodi da su pojedini proizvođači sukladno Zakonu o općoj sigurnosti proizvoda tražili da im se omogući sudjelovanje u praćenju sigurnosti proizvoda stavljenih na tržište. Zbog toga u MUP-u drže da je postignuta transparentnost u ispunjavanju potrebnih uvjeta te visoka sigurnost i efikasnost vatrogasnih aparata koji su u uporabi i održavanju.
Moram priznati da mi odgovor iz MUP-a nije baš najjasniji jer se navode sigurnost i transparentnost, iako nitko ne osporava da će zaista svaki proizvođač nastojati osigurati kvalitetu svoga proizvoda (u ovom slučaju i sigurnost) i transparentnost. No ovdje je u pitanju davanje javne ovlasti tvrtkama za izbor servisera, koje onda kroje i svoja pravila, što se i meni zaista čini pomalo problematičnim. Prije svega, zbog toga što je tim zakonskim izmjenama omogućeno donošenje onoliko propisa koliko je i proizvođača vatrogasnih aparata (umjesto da država kao neutralni akter donese jedan propis za sve), a s druge strane, serviseri mogu doći u podređeni položaj sklapajući ugovor s proizvođačem s obzirom na to da je proizvođač mnogo jača strana.
14 godina čekanja?!
Čak se u presudi Ustavnog suda i navodi primjer mišljenja Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DZUS), Učilišta vatrogastva i zaštite i spašavanja od 9. travnja 2008., u kojem stoji da je tadašnja tvrtka Pastor-TVA postavila serviserima rigorozne uvjete koji su ‘naravno usmjereni na dobrobit samog proizvođača. Pri svemu tome nikako se ne smije izgubiti iz vida da Pastor ima vlastiti servis vatrogasnih aparata, koji vjerojatno ostvaruje znatnu financijsku dobit‘.
No, tko sam ja da osporavam odluke Ustavnog suda, koji smatra da je ZoZP u skladu s Ustavom jer (uključujući obveze proizvođača prema MUP-u) ‘serviseri i dalje imaju mogućnost obavljanja navedene djelatnosti, ali uz uvjete koje jednako za sve njih odredi pojedini proizvođač vatrogasnih aparata, odnosno njegov ovlašteni zastupnik‘?
Na kraju još zamjerka Ustavnom sudu – proteklo je čak 14 godina otkako je predlagač zatražio ocjenu ustavnosti čl. 41. st. 2. i 3.!
POST SCRIPTUM
Jedan od uvjeta u ugovoru koje je onomad Pastor nametnuo serviserima glasi: ‘Pastor će jednostrano raskinuti ugovor ako serviser ne ostvari godišnji promet s Pastorom u iznosu od 50.000 kuna.‘ DZUS je tada smatrao da ‘to u praksi znači da serviser, bez obzira na obujam posla, mora u Pastoru godišnje kupiti rezervnih dijelova u vrijednosti navedenog iznosa, jer inače ostaje bez ugovora, a samim time i bez mogućnosti obavljanja poslova održavanja vatrogasnih aparata‘.