Redakciji se javio poznati poduzetnik u čijoj je tvrtki zaposlena osoba s invaliditetom. I dok mnoge tvrtke imaju obvezu zapošljavati takve osobe ili plaćati penale, država, koja također ima tu obvezu, sama sebe sprječava zbog sudara propisa i ne mora plaćati penale (iako bi bilo besmisleno da plaća penale sama sebi). To bi bilo kao da Bruno Petković puca jedanaesterac Dominiku Livakoviću, a Ivan Perišić krši propis jer je uletio ranije u šesnaesterac, zbog čega se kazneni udarac poništava. Ali da ne mudrujemo, poduzetnik nam veli sljedeće: ‘Tvrtke imaju obvezu zapošljavanja osoba s invaliditetom, pa se domunđavaju. Meni država plaća pola plaće za jednog, ali veća je fora država – i u njezinim ministarstvima, ustanovama… moraju zaposliti osobe s invaliditetom. Samo što tomu nisu prilagodili zakone i pravilnike, pa i te osobe moraju položiti državni ispit ili im silom zakona prestaje služba. A neke od njih to fakat ne mogu – moj je znanac triput polagao, čak i prilagođeni test. Zadnji mu je put nedostajao bod, a završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu.‘
Kazna 168 eura
Pitanje zapošljavanja osoba s invaliditetom (ne)riješeno je Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom i Pravilnikom o utvrđivanju kvota za zapošljavanje osoba s invaliditetom. To znači da je poduzetnicima koji imaju više od 20 zaposlenih (uz neke iznimke koje su propisane) nametnuta obveza da na primjerenom radnome mjestu i u primjerenim radnim uvjetima zaposle određeni broj osoba s invaliditetom tako da bude najmanje tri posto invalida u tvrtki. Konkretno, ako je zaposleno njih 20, jedan bi trebao biti osoba s invaliditetom, a poslodavac koji pak zapošljava pedeset radnika dužan je zaposliti dvije takve osobe itd. Poslodavac može ispuniti obvezu kvotnog zapošljavanja na jedan od tri načina: ili zaposliti odgovarajući broj osoba s invaliditetom najmanje na 20 sati u tjednu ili pak zaključiti jedan ili više ugovora o poslovnoj suradnji (zamjensko ispunjenje kvote) s osobom s invaliditetom koja se samozapošljava, ukupne vrijednosti od najmanje 20 posto minimalne mjesečne plaće (168 eura za 2024.), bez obračunanog PDV-a. Ako pak ni to ne može iz nekog razloga (npr. ne može naći osobu s invaliditetom tražene struke), onda će platiti novčanu naknadu zbog neispunjenja obveze kvotnog zapošljavanja u visini 20 posto minimalne plaće, tj. za ovu godinu, naveli smo, to je 168 eura. Dakle, tvrtke koje imaju tu obvezu ne mogu kopirati poteze države da bi zaobišle svoju zakonsku obvezu, primjerice da donesu interni pravilnik kojim će obvezati sve koje će zaposliti da najprije polažu nekakav ispit. Pa ako neka osoba s invaliditetom ne položi taj ispit, tvrtka će i dalje biti obvezna nekog zaposliti. To bi bilo besmisleno, ne samo zato što zakon ne oslobađa tvrtke te obveze nego i zato što tvrtke ne zanima zna li potencijalni zaposlenik neku ustavnu odredbu.
Figa u džepu
No zato je država vješto izbjegla tu zakonsku obvezu. Ne isključujem mogućnost da je to namjerno napravljeno jer se ta zakonska obveza, nastala prije više od deset godina, prvotno čak nije ni ticala nje (o čemu je Lider onomad pisao), a onda je vjerojatno zbog kritika poduzetničke javnosti tu obvezu država preuzela i na sebe. Izgleda, s figom u džepu, jer je problem (ne)zapošljavanja osoba s invaliditetom elegantno riješila obvezom polaganja ispita i za njih. U redu, ne moraju sve takve osobe imati problema s testovima, ali kao što svjedoči naš poduzetnik, a znamo to i mi, ima i onih kojima je to velik problem. Poduzetnik koji nam se javio predlaže da država prilagodi ispite, a mi idemo i korak dalje prijedlogom da se oni za njih ukinu i tako ukloni ta administrativna barijera te da se država i tvrtke, u ovom slučaju, stave u istu poziciju. Na kraju krajeva, kakav je smisao zakona ako će se sudarati s drugim zakonom i sprječavati njegovu provedbu?!
POST SCRIPTUM
U svemu je tome ipak pohvalno da poslodavci koji zapošljavaju osobe s invaliditetom i takve osobe koje se samozapošljavaju mogu ostvariti poticaje u obliku subvencije plaće, sufinanciranja troškova prilagodbe mjesta rada, sufinanciranja troškova stručne potpore i drugih poticaja. Isto tako, poslodavci koji zapošljavaju više osoba s invaliditetom od propisane kvote kao i oni koji zapošljavaju manje od 20 radnika, a među njima su osobe s invaliditetom, imaju pravo na novčane nagrade za najdulje 12 mjeseci kontinuirano za svaku osobu s invaliditetom koju zaposle izvan kvote, prema Pravilniku o utvrđivanju kvota za zapošljavanje osoba s invaliditetom.