Najveći gubitnik u Zagrebu nije SDP, već HDZ. Najave o lijevoj koaliciji okupljenoj oko Možemo! kao pobjedniku sljedećih parlamentarnih izbora nisu bez osnove. ‘Kasicu‘ je već osvojio. I za razliku od Bandića više je neće morati dijeliti s drugim političkim opcijama
Grbinov SDP u svome se povijesnom zalasku povlači u svoje zagorske i gorskokotarske lokalne utvrde. Ali duboko je uzdrman i u svome tradicionalnom i dosad nedodirljivom bastionu – Rijeci. Plenkovićev HDZ pred porazom je u istočnoj Slavoniji i u nastavak izborne utakmice ulazi duboko uzdrman u svojim dalmatinskim utvrdama i Lici. Pokazalo se da u Zagrebu kao stranka zapravo ne postoji. Hrvatska se statistički možda još pretežito plavi. Ali i HDZ se na ovim lokalnim izborima pokazao kao stranka prošlosti. Samo malo manje od SDP-a.
Zanimljiviji su oni koji su došli ili možda dolaze. Tu je na prvome mjestu politička platforma Možemo! koja je – već sada, nakon prvoga izbornog kruga, može se reći – osvojila Zagreb, ali i posijala sjeme budućega političkog djelovanja u Osijeku, Karlovcu, Splitu. Da bi se sagledale perspektive Možemo! u upravljanju Zagrebom, ali i perspektive njegovih ambicija na nacionalnom planu, važno je prisjetiti se što je to Možemo!, tko su to Možemo!, u kojem su kontekstu nastali i kako su ostvarili premoćnu pobjedu u Zagrebu.
Od civilnih udruga do stranke
Riječ je o političkoj platformi sastavljenoj od aktivista iz mreže civilnog društva koju su kao svoju civilnu ispostavu i kao ispomoć u civilnom sektoru stvorili i održavali SDP i danas propali HNS. U međuvremenu ti su se civilni aktivisti vrlo dobro međunarodno uvezali i preuzeli globalističku zelenu agendu. Osobito su blisko povezani s njemačkim Zelenima koji utiru put prema prvoj stranci na skorašnjim njemačkim parlamentarnim izborima.
Kao aktivisti nastupali su ondje gdje bi se mainstream SDP-ovcima bilo nelagodno pojaviti, istupali s tezama koje bi mainstream SDP-ovcima bilo neoportuno izgovoriti. Glavna meta njihova javnog aktivističkog djelovanja na kojoj su se politički profilirali ipak je bio bivši zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i njegovo klijentelističko vođenje grada. Nekoliko civilnih udruga čije se članstvo ionako preklapalo povezalo se u političku platformu Možemo! kad je postalo jasno da je SDP nemoguće popraviti, da se kadrovski urušava, sadržajno se ispraznio, a nestajanje socijaldemokratskih partija postao je i širi europski trend. Baš kao i uspon – zelenih.
Možemo! je uspio ući u Sabor pokupivši retoriku Živoga zida (podigavši njezinu razinu) i njegove bivše glasače. No osvajanje Zagreba projekt je koji ga razlikuje od većine dosadašnjih 'trećih putova' nastalih pod SDP-ovim okriljem. Naime, pobijedivši u Zagrebu, osvojio je drugi po veličini proračun u državi i prvi prema kreativnim mogućnostima, što je dosad uspijevalo jedino Bandićevu 'trećem putu'. A Možemo! je to mogao zbog ukupne potrošenosti političkih elita, preuzimanja trendovskih zeleno-progresističkih agendi i iznimne medijske potpore.
Zagreb osvojio drugi SDP-ov ešalon
Ali u igri je bio još jedan faktor koji se ne spominje: bez potpore SDP-ove aktivističke strukture na terenu takav uspjeh (pobjeda u 16 od 17 zagrebačkih gradskih četvrti) jednostavno nije zamisliv. S pomoću Možemo!, koji se i dalje sastoji od nevelike skupine aktivista prigodno pretvorenih u političare, zapravo je drugi SDP-ov ešalon, presvučen u zeleno, osvojio Zagreb. SDP kao stranka može se postupno samo utopiti u zeleno. Dakako, bez nekih prepoznatljivih kadrovskih dinosaura. Najave o lijevoj koaliciji okupljenoj oko Možemo! kao pobjedniku sljedećih parlamentarnih izbora nisu bez osnove. 'Kasicu' za taj pothvat je osvojio. I za razliku od Bandića više je neće morati dijeliti s drugim političkim opcijama.
Zato najveći gubitnik te uvjerljive pobjede Možemo! u Zagrebu zapravo nije SDP, već HDZ. Koketiranjem s progresističkim politikama Andrej Plenković gledao je u Možemo! budućega maloga zelenoga koalicijskog partnera. Dobio je protivnika koji će ga, s ovakvim HDZ-om, potući na izborima.
Uz Možemo! uvjetni je dobitnik ovih izbora Domovinski pokret, osobito ako u drugom krugu ostvari dobre rezultate u Slavoniji, a Miroslav Škoro pristojan rezultat u Zagrebu protiv Tomislava Tomaševića. Ali da bi taj potencijal pretvorio u politički uspjeh, nedostaje mu ozbiljna 'kasica' – medijska potpora, terenska struktura, koju nije naslijedio, već je treba stvoriti. A ponajviše mu nedostaje program primjeren suvremenom konzervativizmu, koji neće izgledati kao da stiže iz prošlog stoljeća.