Uz ovakvo jučerašnje i današnje političko postupanje ne vjerujem da ćemo i sutra znati – što će nama zapravo isključivi gospodarski pojas? O kojem to gospodarenju Jadranom govorimo? Da, svakako je lijepo i u skladu s Konvencijom o pravu mora gospodariti hrvatskim isključivim gospodarskim pojasom. Ali što nam to vrijedi?
U hrvatskoj vanjskoj politici, koja bi u svakoj ozbiljnoj državi iznad svega trebala biti nadstranački odraz nacionalnih interesa, pozicije i stajališta nerijetko se mijenjaju preko noći, prateći druge, da ne kažem tuđe, odluke. Kao primjer nacionalnog lutanja između taktike i strategije, neprepoznavanja vlastitih prioriteta i kaskanja za tuđim odlukama i interesima ovih mi se dana nametnuo isključivi gospodarski pojas (IGP).
Već gotovo dva desetljeća Hrvatsku prati dvojba: proglasiti ili ne proglasiti IGP na Jadranu. I onda je ovih dana dvojba riješena. Slijedom EK-ove direktive da sve pomorske države EU proglase svoje IGP-ove došao je trenutak provedbe. Andrej Plenković rekao je videovezom: 'Sad!' I eto nama IGP-a. Političkim konsenzusom. Ali zašto je za takvu odluku trebalo dvadeset godina? I što ćemo mi s tim pojasom sad kad ga već prema EK-ovoj direktivi imamo?
Talijanski ribari protiv našeg IGP-a
Proglašenje IGP-a prvi se put našlo na dnevnom redu Hrvatskoga sabora 2003. i pravno nije bilo sporno. Jamčila ga je svim pomorskim državama UN-ova Konvencija o pravu mora. Ali uvijek postoji ono političko 'ali'. Talijanski ribari (i) tada su dominirali Jadranom i općenito 'talijanskim' dijelom Sredozemlja.
Italiji nije bilo u interesu da Hrvatska, koju je tada u svojoj političkoj vizuri smatrala nedovršenom balkanskom državom, zagospodari svojim gospodarskim pojasom. I kao članovi EU i NATO-a, kojima je Hrvatska tada tek težila, Talijani su postavili neformalan politički veto. Hrvatski međunarodni pravnici, specijalisti za pravo mora, ponajviše dr. Vladimir Đuro Degan, dr. Davor Vidas i dr. Davorin Rudolf, tumačili su da Hrvatska ima neosporivo pravo proglasiti IGP. I imali su pravo. Tadašnja Račanova vlada zbog političkog pragmatizma nije željela ući u sukob s Italijom i riskirati njezin veto na pristupni proces NATO-u i EU pa je pronašla srednje rješenje i umjesto IGP-a proglasila – zaštićeni ribolovno-ekološki pojas (ZERP).
U tom trenutku bio je to politički racionalan potez. Hrvatska zapadna integracija u NATO i EU bila je prioritet. A politički odnos snaga u EU i NATO-u bio je takav da bi si Hrvatska proglašenjem IGP-a zapravo blokirala pristup iako su svi pravni argumenti bili na našoj strani. Oporbeni Sanaderov HDZ tada je oštro napadao Račanovu lijevu vladu zbog političkog popuštanja tražeći izričito proglašavanje IGP-a. Bila je to ne samo racionalna reakcija oporbe nego i potez koji čuva ideju IGP-a za neko buduće vrijeme. Stvoren je dojam da nam je IGP toliko važan, da bismo s njime sasvim drukčije gospodarili našim dijelom Jadrana.
Brojenje preostalih ribica
No došavši na vlast, promijenili su mišljenje. Sanaderova vlada imala je prigodu pretvoriti ZERP u IGP. Ali nije. Da ne ljuti Italiju na hrvatskom putu u NATO i EU. U proljeće 2008. zbog jedne od deblokada pregovora Sanaderova vlada učinila je i dodatan ustupak – suspendirala je primjenu ZERP-a dok članice EU ne postignu dogovor o korištenju europskog mora. Zapravo, Hrvatska je tako izuzela Italiju i njezine ribare iz ZERP-a da izbjegne blokadu pristupnih pregovora s EU. Je li kompromis mogao biti povoljniji za Hrvatsku? Možda. Ali strateški cilj prijama u EU nadjačao je ostale želje. A onda je 2013., baš kad je Hrvatska postala punopravna članica EU, Europska komisija preporučila da države članice proglase IGP.
Je li ga Hrvatska proglasila? Nije, iako su se otada promijenile četiri vlade. Svaka je parlamentarna većina govorila: 'Ne može se.' Bez odgovora – zašto se ne može? Ali i bez odgovora – a što bismo mi s IGP-om? Proglašen je sad kad je Italija procijenila da joj tako odgovara. Uza sva unutarnja politička previranja ona zna zašto. Tako čuva svoju gospodarsku, iznad svega ribarsku, dominaciju u svome mediteranskom bazenu. Budući da je riječ o zajedničkom EU moru, Italija neće imati zapreka ni u korištenju hrvatskog IGP-a.
A što je s Hrvatskom? Cijela je politička scena sad sretna jer smo napokon dobili IGP. Što ćemo s njim? Ministrica poljoprivrede javlja nam da su Talijani već izlovili mnogo ribica i da sad naši broje preostale ribice… Možda ih i prebroje u sljedećih desetak godina. No uz ovakvo jučerašnje i današnje političko postupanje ne vjerujem da ćemo i sutra znati – što će nama zapravo IGP? O kojem to gospodarenju Jadranom govorimo? Lijepo je i u skladu s Konvencijom o pravu mora gospodariti hrvatskim isključivim gospodarskim pojasom. Ali što nam to vrijedi ako ne znamo loviti ribice? Već se ljutimo na one koji znaju.