Komentari
StoryEditor

Zašto iz rata u Ukrajini imamo manje slika nego iz Prvoga svjetskog rata

20. Studeni 2022.
foto Shutterstock

Najpoznatiji ratni reporter koji iz ratne Ukrajine izvještava zapadne medije zapravo je predsjednik države Volodimir Zelenski. Zašto? Uz današnju tehnologiju otvaranje medijskog prostora nužno bi rezultiralo upadom protivničke strane i informacijskim kaosom

Već devet mjeseci svakodnevno pratimo rusko-ukrajinski rat, koji ima obilježja svjetskog sukoba. Jeste li uopće primijetili da u tome ratu gotovo nema ratnih dopisnika na kakve smo navikli od hrvatskog rata za neovisnost 1991. pa sve do novijih ratova u Afganistanu ili u Iraku? Nema u Ukrajini neke nove Christiane Amanpour koja će, kao u vrijeme rata u BiH, dočekivati i reportažno ispratiti svaku rusku raketu ispaljenu na Kijev i zatim danima pratiti njezine žrtve, a onda skočiti do Hersona pa se malo zaletjeti među ukrajinske vojnike da ih propita o ratnom moralu i motivaciji…

Najpoznatiji ratni reporter koji iz ratne Ukrajine izvještava zapadne medije zapravo je predsjednik države Volodimir Zelenski. A povremeno su kao posebni izvjestitelji znali uskočiti bivši britanski premijeri Boris Johnson i Liz Truss, američki državni tajnik Tony Blinken, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen… Ruska medijska sfera, u kojoj je Kremlj tradicionalno glavni i jedini ratni dopisnik, isključena nam je (osim povlaštenoj ‘publici‘) još na početku rata, baš kao i mi njoj.

Presedan u Hrvatskoj

Pratimo li razvojnu putanju medijskoga ratnog izvještavanja od rata u Hrvatskoj kao prvog rata na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata do današnjeg rata u Ukrajini, kao da je zatvoren krug – od potpune slobode do potpune kontrole. Medijsko izvještavanje o ratu u Hrvatskoj u ljeto i jesen 1991. imalo je dvije potpuno različite strane: hrvatsku i srpsku.

Izvještavanje sa srpske strane bojišnice potpuno je kontrolirala JNA-ova kontraobavještajna služba (kolokvijalno KOS), pristup bojišnici bio je moguć samo iznimno, i to u sklopu posebnih organiziranih ‘izleta‘ za dopisnike. Tadašnja hrvatska vlada napravila je pak presedan u ratnom izvještavanju dopustivši (i) stranim ratnim dopisnicima praktički slobodu kretanja po svim ratnim zonama, dijelom iz neznanja i neiskustva, a dijelom zbog želje da vide prirodu rata i svojim izvještavanjem probiju medijsku blokadu koja je išla u korist JNA-u i Srbiji.

U Beograd je otišla dopisnička elita. Jer, bilo je ugodnije sjediti na ‘brifinzima‘ u Generalštabu nego tražiti priče po slavonskim ili ličkim bojištima. A i slijedili su blisko politike svojih država (UK, Francuska, SAD), koje su tada još nedvosmisleno podupirale JNA i Jugoslaviju, odnosno Srbiju. U Hrvatsku su uglavnom dolazili dopisnici željni afirmacije, bez ratnog iskustva. Osam stranih (i petnaest hrvatskih) ratnih izvjestitelja ubili su JNA i srpska vojska, među njima i dvojicu dopisnika ruske televizije Viktora Nogina i Genadija Kurinoja. No svojim slikama i riječima uspjeli su probiti medijsku blokadu i pokazati Hrvatsku kao žrtvu agresorskog rata.

Nekoliko mjeseci poslije, u vrijeme rata u BiH, biti ratni izvjestitelj, a osobito ratni snimatelj, postalo je karijerno, a i financijski, vrlo unosna profesija. Svojim potresnim fotografijama i pričama o žrtvama srpskih etničkih čišćenja 1992. u BiH ratni su izvjestitelji najviše pridonijeli tomu da međunarodna javnost izabere svoju stranu u ratu (Muslimane/Bošnjake), da Srbe percipira kao ‘loše momke‘, a Hrvate kao prikrivene ‘loše momke‘. Uglavnom je ostalo neprimijećeno tko je bio pozadinski ‘producent‘ većine tih potresnih slika i priča: bili su to ponajviše britanski, a nešto manje francuski i kanadski mirovnjaci, koji su ih vodili i navodili kroz BiH, osiguravali im prijevoz i ‘brifinge‘. U skladu sa svojim državnim politikama.

Prekinuta iluzija neovisnosti

U vrijeme rata u Afganistanu, a osobito u Iraku, ‘producenti‘ ratnog izvještavanja postali su javni. Ministarstva obrane utrpala su svoje medijske zvijezde u ratne transportere kao embedded journalists, kao otvoreno produženu ruku informacijskog rata, prekinuvši svaku iluziju o nekom neovisnom ratnom izvještavanju, mimo i iznad državnih politika.

Rat u Ukrajini samo je nastavak trenda strogo kontroliranih ratnih informacija. Doduše, neobično je da predsjednik države postane i glavni ratni izvjestitelj, ali Zelenski je, očito, najbolji i najsigurniji izvjestitelj. Postoji i objašnjenje zašto. Uz današnju tehnologiju otvaranje medijskog prostora nužno bi rezultiralo upadom protivničke strane i informacijskim kaosom. S druge, ruske strane bojišnice centralizirano je i strogo kontrolirano informiranje tradicija, a ne novost. I tako nam se događa paradoks: u vrijeme najsofisticiranijih komunikacijskih i videotehnologija imamo manje slika rata iz Ukrajine nego iz Prvoga svjetskog rata. A nitko se ne buni. I nikomu ne nedostaju. 

07. prosinac 2022 00:51