Najpoznatiji ratni reporter koji iz ratne Ukrajine izvještava zapadne medije zapravo je predsjednik države Volodimir Zelenski. Zašto? Uz današnju tehnologiju otvaranje medijskog prostora nužno bi rezultiralo upadom protivničke strane i informacijskim kaosom
Već devet mjeseci svakodnevno pratimo rusko-ukrajinski rat, koji ima obilježja svjetskog sukoba. Jeste li uopće primijetili da u tome ratu gotovo nema ratnih dopisnika na kakve smo navikli od hrvatskog rata za neovisnost 1991. pa sve do novijih ratova u Afganistanu ili u Iraku? Nema u Ukrajini neke nove Christiane Amanpour koja će, kao u vrijeme rata u BiH, dočekivati i reportažno ispratiti svaku rusku raketu ispaljenu na Kijev i zatim danima pratiti njezine žrtve, a onda skočiti do Hersona pa se malo zaletjeti među ukrajinske vojnike da ih propita o ratnom moralu i motivaciji…
Najpoznatiji ratni reporter koji iz ratne Ukrajine izvještava zapadne medije zapravo je predsjednik države Volodimir Zelenski. A povremeno su kao posebni izvjestitelji znali uskočiti bivši britanski premijeri Boris Johnson i Liz Truss, američki državni tajnik Tony Blinken, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen… Ruska medijska sfera, u kojoj je Kremlj tradicionalno glavni i jedini ratni dopisnik, isključena nam je (osim povlaštenoj ‘publici‘) još na početku rata, baš kao i mi njoj.
Presedan u Hrvatskoj
Pratimo li razvojnu putanju medijskoga ratnog izvještavanja od rata u Hrvatskoj kao prvog rata na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata do današnjeg rata u Ukrajini, kao da je zatvoren krug – od potpune slobode do potpune kontrole. Medijsko izvještavanje o ratu u Hrvatskoj u ljeto i jesen 1991. imalo je dvije potpuno različite strane: hrvatsku i srpsku.
Izvještavanje sa srpske strane bojišnice potpuno je kontrolirala JNA-ova kontraobavještajna služba (kolokvijalno KOS), pristup bojišnici bio je moguć samo iznimno, i to u sklopu posebnih organiziranih ‘izleta‘ za dopisnike. Tadašnja hrvatska vlada napravila je pak presedan u ratnom izvještavanju dopustivši (i) stranim ratnim dopisnicima praktički slobodu kretanja po svim ratnim zonama, dijelom iz neznanja i neiskustva, a dijelom zbog želje da vide prirodu rata i svojim izvještavanjem probiju medijsku blokadu koja je išla u korist JNA-u i Srbiji.
U Beograd je otišla dopisnička elita. Jer, bilo je ugodnije sjediti na ‘brifinzima‘ u Generalštabu nego tražiti priče po slavonskim ili ličkim bojištima. A i slijedili su blisko politike svojih država (UK, Francuska, SAD), koje su tada još nedvosmisleno podupirale JNA i Jugoslaviju, odnosno Srbiju. U Hrvatsku su uglavnom dolazili dopisnici željni afirmacije, bez ratnog iskustva. Osam stranih (i petnaest hrvatskih) ratnih izvjestitelja ubili su JNA i srpska vojska, među njima i dvojicu dopisnika ruske televizije Viktora Nogina i Genadija Kurinoja. No svojim slikama i riječima uspjeli su probiti medijsku blokadu i pokazati Hrvatsku kao žrtvu agresorskog rata.
Nekoliko mjeseci poslije, u vrijeme rata u BiH, biti ratni izvjestitelj, a osobito ratni snimatelj, postalo je karijerno, a i financijski, vrlo unosna profesija. Svojim potresnim fotografijama i pričama o žrtvama srpskih etničkih čišćenja 1992. u BiH ratni su izvjestitelji najviše pridonijeli tomu da međunarodna javnost izabere svoju stranu u ratu (Muslimane/Bošnjake), da Srbe percipira kao ‘loše momke‘, a Hrvate kao prikrivene ‘loše momke‘. Uglavnom je ostalo neprimijećeno tko je bio pozadinski ‘producent‘ većine tih potresnih slika i priča: bili su to ponajviše britanski, a nešto manje francuski i kanadski mirovnjaci, koji su ih vodili i navodili kroz BiH, osiguravali im prijevoz i ‘brifinge‘. U skladu sa svojim državnim politikama.
Prekinuta iluzija neovisnosti
U vrijeme rata u Afganistanu, a osobito u Iraku, ‘producenti‘ ratnog izvještavanja postali su javni. Ministarstva obrane utrpala su svoje medijske zvijezde u ratne transportere kao embedded journalists, kao otvoreno produženu ruku informacijskog rata, prekinuvši svaku iluziju o nekom neovisnom ratnom izvještavanju, mimo i iznad državnih politika.
Rat u Ukrajini samo je nastavak trenda strogo kontroliranih ratnih informacija. Doduše, neobično je da predsjednik države postane i glavni ratni izvjestitelj, ali Zelenski je, očito, najbolji i najsigurniji izvjestitelj. Postoji i objašnjenje zašto. Uz današnju tehnologiju otvaranje medijskog prostora nužno bi rezultiralo upadom protivničke strane i informacijskim kaosom. S druge, ruske strane bojišnice centralizirano je i strogo kontrolirano informiranje tradicija, a ne novost. I tako nam se događa paradoks: u vrijeme najsofisticiranijih komunikacijskih i videotehnologija imamo manje slika rata iz Ukrajine nego iz Prvoga svjetskog rata. A nitko se ne buni. I nikomu ne nedostaju.