Iz čije su god kuhinje ispali šećer, sol i bijelo brašno, anatema je na njih bačena. Ipak, sve više istraživanja pokazuje da se njihovu ekskomunikaciju ne isplati religiozno slijediti. Valjda ima i gorih smrti od bijele
Mnoge od nas peče savjest kad pojedemo čokoladu u količinama koje ne bismo smjeli, pogotovo nas ‘šećeraše’, ili kad se pak preko mjere nažderemo masne janjetine. I sve to, uvijek se ispostavi, uz lažnu konstataciju da možemo kontrolirati svoj šećer i da još nije kasno da sve popravimo. Tu odluku stalno odgađamo govoreći sami sebi da ‘od ponedjeljka, samo da prođe vikend’ počinjemo sa strogo kontroliranim unosom hrane. Takvo ‘liječenje’ prehranom redovito provodi potpisnik ovih redaka, ali i iz iskustva drugih može se zaključiti da nas neurednih dijabetičara ima napretek.
Doduše, treba i nas shvatiti, jer vrag je to slatko, kao i… što smo ono rekli? Ah, da, janjetina. Neki od nas pokušali su testirati svoj karakter i u mnogo je slučajeva taj test ispao porazan za nas. Otvorili bismo čokoladu s rižom, skuhali tursku ‘kahvu’, dohvatili se daljinskog – i ako bi još na ekranu prikazivali ‘Zvjezdane staze’ ili serijal ‘Ratovi zvijezda’, pa tko bi onda, budite i vi, dragi čitatelju, pošteni, mogao odoljeti takvom ugođaju? Umjesto obećanja da ćemo tijekom testiranja pojesti samo trećinu čokolade, vrlo brzo prepustili bismo se čarobnom ozračju u kojem smo uživali sami, bez žene i djece (koji su tamo negdje daleko, primjerice kod punca i punice), u Božjemu miru i tišini. To je ozračje biblijske prirode, Božji mir i tišina, i kao što je Sotona pokazujući ljepotu Zemlje ponudio Isusu da će upravljati tim carstvom ako mu se pridruži, tako i nama nudi da Božji mir pretvorimo u svoje carstvo.
Zrno karakterniji
Vaš novinar, obični smrtnik, nije poput Isusa, pa uvijek popusti takvoj vražjoj ponudi, no svaki put nakon toga obeća sebi da će se vratiti Bogu i zahvaliti mu na njegovu miru i blagodatima koje nam daruje. I nije to tako samo kad je u pitanju slatko. Sotona se, kako ono kažu, pretvori vrlo lako u janješce pa nam se, vrag jedan, ponudi i na ražnju, što je zov kojem se mi koji smo odrasli na janjetini (među ostalim) ne možemo oduprijeti. E, ali ima među nama i takvih koji su ipak zrno karakterniji od ostatka nekarakternih, no vrag nema mira dok i te ne pokoleba, što mu, mora mu se priznati, ide kao po loju.
Ako neki od nas i kažu da su ‘šećeraši’ te da neće jesti janjetinu ili će uzeti samo komad mesa, ne previše, odnekud puhne vjetar noseći sa sobom miris mladog luka koji se miješa s mirisom janjetine i samo najkarakterniji među nama, klecajućih koljena, s pljuvačkom u grlu kažu: ‘E, nećeš, majčin sine, neću ti se predati ovaj put, poslušat ću Boga koji nam uvijek govori da ni u čemu ne pretjerujemo!’
Ali, dragi čitatelju, i to dvoje-troje vrlo brzo se slomi jer uz opojan miris janjetine i luka Sotona uvijek obuzme one najslabije – pijandure – koji baš u tom trenutku vilicom odčepe pivo, uz prepoznatljiv zvuk vađenja čepa, na što nam se odmah u glavi ‘smanta’ od mirisa piva, čak i onda ako ga doista ne osjećamo, zbog čega gutamo iako još nismo počeli ni žderati ni piti. Jer ni u jednoj se situaciji pivo ne pije tako lako kao u društvu janjetine i mladoga luka. Taj zvuk čepa pokolebat će i ono dvoje--troje najkarakternijih pa će se prepustiti čarima piknika u prirodi koju Bog stvori na svoju ljepotu.
Lekcija Boška Buhe
Ali Bog je daleko i, licemjerni kakvi jesmo, mi nekarakterni od njega uzimamo samo ono što nam odgovara, tješeći se da ćemo biti bolji ‘od ponedjeljka’. Često mu samo ritualno zahvalimo na blagodatima koje nam je stvorio, a čak i u takvim trenucima, dok mu zahvaljujemo, ne mislimo o tome, nego pohlepno bacamo pogled prema ražnju s kojega se mast cijedi u vatru, željno očekujući da majstor vikne: ‘Gotovo!’ I tada žderemo mesinu i luk uz gutljaje piva i rekli bismo da nam je samo nebo granica. Ali budući da je nebo povezano sa Svevišnjim, granica nam je ipak mnogo niže, u našem želucu, i zastanemo tek kad ga prepunimo, ne razmišljajući o količini šećera koja je dospjela u našu krv.
Mnogi su ljudi slaba karaktera, poput potpisnika ovih redaka, pa ih vrag lako obuzme. Ali, na našu sreću, osim njega stvori Bog i anđele, a ljudi – nutricioniste. Pa iako nisu duhovna bića, nutricionisti su za nas nekarakterne kao anđeli na Zemlji; ako ništa, barem metaforički. Bog im podario dug život i vječni raj! Njih bismo trebali slušati pa je vaš novinar, razmišljajući o svemu napisanom u ovome skromnom novinarskom uratku, zamolio Draganu Olujić, direktoricu tvrtke Nutricionist, da mu odgovori na pitanje ima li nade za nas nekarakterne. Je li protjerivanje šećera, soli, bijelog brašna iz pića i hrane da bismo sačuvali zdravlje doista ‘modus operandi’ kojem se treba prikloniti? I kako naći mjeru u konzumiranju? Redom je objašnjavala, pa je tako najprije istaknula da sol nije sporna namirnica. Temelji li se prehrana na normalnim preporukama za unos soli, onda je to sasvim u redu.
Čak nije sporno, objašnjava, ako unos prelazi količine dane u preporukama, pod uvjetom da ne jedemo prerađenu hranu čiji sastav krije druge vrste soli osim klasičnoga natrijeva klorida (NaCl). Dopustit će nam ta cijenjena nutricionistikinja malu digresiju jer smo o tome koliko je sol važna mogli naučiti prije neku večer iz filma ‘Boško Buha’ režisera Branka Bauera. Naime, u jednoj sceni liječnica Rada, dajući sol slavnome malom bombašu, kaže: ‘I zapamti, Boško, sol je život!’ Na stručniji način o tome govori nutricionistkinja Olujić:
– Njezino potpuno isključenje iz hrane može biti kontraproduktivno, posebice ako smo zdravi. Nedovoljan unos soli može negativno utjecati na količinu minerala natrija i klora, što može izazvati razne poremećaje, od slabije regulacije tlaka do loše regulacije temperature u tijelu – kaže Olujić.
Naglašava da je sporno dosoljavanje i presoljavanje hrane koje pojačava osjetljivost receptora u usnoj šupljini, zbog čega u obrocima ne možemo kontrolirati količinu unesene hrane. Drugim riječima, Olujić nas želi upozoriti da nas preslana hrana izaziva da jedemo više, zbog čega treba odmjeriti količinu soli koju upotrebljavamo.
Mala pripomoć
Upozorava i na tabue o bijelom brašnu i šećeru. Zamijenimo li ih cjelovitim brašnom i smeđim šećerom nismo, kaže, ništa posebno napravili za kontrolu tjelesne težine, samo smo malo ‘pripomogli crijevima i mikrostanovnicima svoje sluznice, ali u tijelo unosimo samo neznatno manje energije’. To ne znači da nije ispravno zamijeniti bijeli šećer i bijelo brašno cjelovitim inačicama, no važno je optimirati količine i vrijeme uzimanja hrane pripremljene od njih, pa makar to bila, napominje Olujić, ‘bolja verzija’.
Ni u tom slučaju nije nužno potpuno izbaciti te sastojke iz prehrane, nije čak ni potrebno, a katkad je i kontraproduktivno. Svaka situacija, objašnjava nutricionistkinja, zahtijeva posebno promišljanje, nema općih preporuka. Zato preporučuje da za prvu ruku naglasimo kvalitetu, što znači da trebamo birati cjelovito i prirodno, a poslije se možemo posvetiti detaljnom planiranju.
– Mjera se može pronaći na nekoliko različitih načina. Općenita je metoda pokušaja i pogrešaka, za koju nam treba dosta vremena, planiranja i pripreme. Najbrži je način uz pomoć nutricionista jer on prema rasporedu i stilu života lako može pomoći u snalaženju oko količina i vremena primjene pojedinih vrsta hrane i obroka. Alternativa je uvijek bolja i kvalitetnija, prirodnija verzija navedenoga. Umjesto rafiniranog bijelog brašna upotrebljavajte ono dobiveno mljevenjem cijelog zrna žita, dakle, integralno, zatim cjeloviti neprerađeni šećer, tamni, ili drugu vrstu šećera, npr. kokosov, te pokušajte zamijeniti što više šećera medom, a ograničite količinu soli ili je zamijenite svježim ili suhim začinskim biljem – veli Olujić.
Osnovna je poruka naše sugovornice, može se reći, upravo ona koju spomenusmo u ovom tekstu: može se jesti sve, ali u umjerenim količinama, i najviše prirodno. I za to nam trebaju nutricionisti, pogotovo nama nekarakternim ljudima kojima oni kao anđeli skreću pozornost na to da je prekomjeran unos masti, šećera, brašna i drugog vražja prijevoznička usluga čija će nam faktura na naplatu doći prije nego što se nadamo, šaljući nas Bogu na istinu.