Ako je suditi prema ’Sicariju’ bitka Sjedinjenih Američkih Država s narkokartelima jednako je besmislena i konfuzna kao i ona s terorističkim grupama. Nasilje rađa nasilje, a smrtonosni pipci tih kriminalnih organizacija, zbog američke intervencije ili unatoč njoj, nezaustavljivo se šire.
Denis Villeneuve i njegov direktor fotografije Roger Deakins svijet vide slično kao legendarni mađarski redatelj Miklós Jancsó u svojim remek-djelima ’Crveno i bijelo’ i ’Ljudi bez nade’. Poput Boga koji ne intervenira, velikim dijelom iz ptičje perspektive ili preko nadzornih sustava, oni promatraju pijune koji ginu i nezaustavljive transakcije zlom koje ne staju ni trenutka. Samo što svijet ’Sicarija’ nije planet Zemlja, već deveti krug pakla u kojem se jedino snalaze narkošefovi, latinoosvetnici i američki kauboji u potrazi za adrenalinom. Naše oči u taj svijet su one Emily Blunt, izvrsne u ulozi poštene i naivne američke policajke čiji se strah ne manifestira dramatičnim dijalozima, već široko raširenim zjenicama i litrama znoja. No ovdje za takve nema mjesta. ’Sicario’ gubi kompas tek u posljednjih 20-ak minuta kad prelazi u priču o osveti. I taj je dio uzbudljivo režiran iako izvan konteksta fabule. Ipak, jedan je od najboljih filmova godine.