Svi složno uvjeravaju kako je inflacija privremeni fenomen, iako su inflacijski strahovi i očekivanja evidentirani još početkom godine, a buknuli su sa zaglavljenim tankerom u Suezu u ožujku ove godine. Pandemija je polako, a tih šest dana zaglavljenosti naglo, slomila uhodane lance kontejnerskoga prijevoza i dobave, a sve se zajedno slilo u tok želje za ekspresnim oporavkom, što je poguralo golemu potražnju za energentima.
Da, cijene svega skaču, ali gura ih cijena energije. S tako posloženim posljedicama, prijetnje i upozorenja o rastu kamata i kreditnih obveza, dobronamjerna ili ne, samo će razgorjeti vatru. Da, u zaključani je globalni sustav upumpano nemjerljivo više novca nego u vrijeme prošle – financijske! – krize. Ali novac je realni sektor progutao, nema viškova. Inflacija stoga nije monetarna. Ona je rezultat poremećenih odnosa ponude i potražnje (i slomljene dobave), dakle tržišta, ne financijskih institucija. A ako se na rastuću inflaciju nakaleme inflacijska očekivanja – koja će s pričama o rastu kamata sigurno bujati – dobit ćemo spiralu koja će nas odvesti točno ondje gdje smo bili 80-ih godina prošlog stoljeća.
Ekonomist Mario Švigir podsjeća da je i tada uzroke inflacije trebalo tražiti u naftnoj krizi, u smanjenim kapacitetima proizvodnje i distribucije i dogovoru zemalja OPEC-a da posljedično dignu cijene. Središnje su banke reagirale potpuno pogrešno, restriktivnom monetarnom politikom. I odvele svijet u gotovo desetljeće dugu recesiju.
– Tada je svijet, ako ništa drugo, to mogao preživjeti, jer je uoči naftnog šoka živio u izobilju. Sada, više od godinu i pol pandemije tog izobilja nema, zemlje i tvrtke se bore da vrate izgubljeno. Dizati kamate i zaoštriti monetarnu politiku bilo bi kao da benzinom gasimo požar – upozorava Švigir dodajući kako je dobro što ni FED ni ECB zasad ozbiljnije ne najavljuju dizanje kamatnih stopa.
I drugi ekonomisti upozoravaju na ključnu stvar - opasnost da se inflacijska očekivanja ukorijene u dužem razdoblju, jer onda kreću kalkulacije i inflacija se počinje ugrađivati u ugovore o nabavi. Pa će središnje banke morati birati kojim će se od problema baviti – inflacijom ili ranijim povlačenjem monetarnih poticaja, što će sigurno završiti rastom kamata i pucanjem održivosti javnoga duga. Moguće je stoga da će se problem prebaciti fiskalnim vlastima kako bi iz proračuna nastavile dugoročnije financirati realni sektor. Hrvatske fiskalne vlasti to sigurno više ne mogu, a uz to uvodimo i euro što znači da bi priču trebao voditi HNB, no on će vjerojatno teret prebaciti na novac iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Nadamo se da ćemo ga znati povući.
No, problem ostaje: očekivanja rasta kamata, posljedično i rasta kreditnih obveza svih sektora. Švigir upozoravajući ponavlja. - Postoje dva načina formiranja inflacije ili rasta cijena - jedan je novčani, a drugi nastaje poremećajem tržišta. Ono što mi imamo danas na djelu nije novčani. Mi ne štampamo novac bezglavo u takvim količinama da svi sektori leže na novcu i da sukladno toj ogromnoj količini novca on za proizvođače i trgovce sve manje vrijedi i traže ga sve više po jedinici proizvoda ili izvršne usluge. Da je tome tako, da je uzrok rasta cijena novčani ili monetarni, onda se temperatura ili inflacija liječi zatvaranjem monetarne slavine, povećanjem kamata, što znači manje kredita i smanjivanjem količine novca u ekonomiji.
To povećava vrijednost novca (zato je financijski sektor uvijek za njega zainteresiran), ali smanjuje investicije, dohotke, pa i proizvodnju. Nije samo novac skuplji, sve drugo postaje skuplje i na to je reakcija ekonomije jednostavan pad. Liječenje inflacije na ovaj način bilo bi liječenje kroz recesiju i pad gospodarske aktivnosti i realnih dohodaka. Tko ne vjeruje neka pogleda koliko dugo se na ovaj način liječila inflacija 80-tih godina prošloga stoljeća. Gotovo jedno desetljeće. Brojne su žrtve ove metode, gospodarstvo, kućanstva, svi koji su u bilo kojem investicijskom ciklusu.
Drugi razlog inflacije, za koji mislim da su rješenja primjerenija sadašnjoj situaciji polazi od činjenice da sadašnja inflacija nije rezultat monetarne politike ili količine novca u optjecaju nego u nizu poremećaja na tržištu nakon Covid19 stopiranja, s time da su neki razlozi prethodili toj obustavi globalne ekonomije (trgovinski ratovi i blokovi Istoka i Zapada, SAD i EU te Kina i Rusija), neki su ciklični, kao porast cijena resursa nakon svake kontrakcije u krizi (2021. kao 2008.), neki su uvjetovani pogrešnim modelima po kojima će se niskougljičnost globalne ekonomije postići višim cijenama sadržaja ugljika, problemima u distribuciji, potpisivanju novih ugovora, nerazmjeru ponude i potražnje, između očekivanja povratka na staro i stanja ekonomije – tumači Švigir.
Ovo potonje, kao i problem inflacije, može se riješiti ondje gdje je i nastao – na energetskom tržištu. Švigir preporučuje da se kratkoročno stabiliziraju cijene energije kako bi se zaustavila inflacijska očekivanja. A onda ozbiljnije krene u investicije – u nove oblike alternativne energije. – Ako znate da će se snažno povećati ponuda alternativnih energenata i to po reguliranoj cijeni, to će snažno utjecati na hlađenje inflacije. Jasno da je za velike investicije potrebno vrijeme, novi energenti neće biti na tržištu u golemim količinima odmah sada. No, čim se tržištu pošalje signal da energenti stižu, to će itekako smanjiti onaj dio inflacije s kojim se teško nosi svaka monetarna vlast, inflacijska očekivanja – uvjerava Švigir.
To se uostalom uklapa i u Zeleni plan Unije i u cijelu agendu zelene transformacije. Osim ako igrači koji bi svakako profitirali iz cijele priče ne napumpaju cijene svih elemenata prijelaza na zeleno (CO2, paneli, građa...) nastojeći 'ušićariti' već sada, ne za koju godinu.
U svemu tome itekako je važan aspekt ponude. Bez obzira na to što bi najava ponude alternativnih energenata ugasila inflacijska očekivanja, činjenica je da energenata nema dovoljno. Kina guta sve što je slobodno na tržištu, tu su i igre oko plinskog Sjevernog toka 2, pa bi inflaciju mogao ugasiti francuski prijedlog da se u zelenu priču uključe i nuklearke. No, što god svijet odlučio valja još jednom napomenuti – inflacija ovoga puta nije monetarni fenomen, pa se monetarnim alatima, dakle kamatama, ne može niti ugasiti. Rješavanje pitanja enegenata može regulirati žarište temperature tijela globalne ekonomije bez inflacije i bez pada odnosno kontrakcije a to više kamate i skuplji novac uvijek donosi – poručuje Švigir.
Možda nije naodmet pripomenuti kako bi inflacija od pet posto s računa hrvatskih štediša izbrisala više od 11 milijardi kuna vrijednosti ili 2800 kuna po stanovniku, u prosjeku. Taj se gubitak ne očituje u nominalnom iznosu na računima nego u rastu cijena u gospodarstvu, stoga smo ga manje svjesni.