Kad sam gradio kuću pokraj Zadra, bilo je oko deset kilograma papira, ne znam koliko stranica. U međuvremenu sam u Kanadi gradio četiri zgrade, ukupno 404 stana, i jamčim vam da nije bilo deset posto papira u odnosu na one za kuću u Zadru
Kanadski Hrvat Ivan Zdunić boravio je nedavno dva tjedna u Hrvatskoj sa sinom Paulom Steveom. Kaže da je došao malo družiti se s njim u domovini i pokazati mu sve ono što će pokraj Lovinca u Lici i u drugim dijelovima Hrvatske jednoga dana naslijediti od oca.
Stariji Zdunić mlađemu je prenio riječi svoga 'dida': 'Ovo što je moje, to je tvoje. Ali od tebe očekujem da u životu imaš puno više.' Zdunić, dojam je vašeg novinara, jako je emotivno vezan uz svoga 'dida', kako ga kao pravi Ličanin naziva i kojeg je često spominjao tijekom intervjua, toliko da mu je u jednom trenutku zadrhtao glas, a oči jedva primjetno zasuzile dok je govorio o njemu. I za domovinu je vezan, primjetno je to dok ističe svoj patriotizam, ali i naglašava ljubav prema svim ljudima svijeta, kao i prema Kanadi. No u domovini je doživio teška razočaranja uspjevši u ovih trideset godina kao iznimno jak potencijalni ulagač postići samo to da njegova tvrtka Pitsford Hill postane većinski vlasnik samoborske mesne industrije Dr. Škobić.
Uložili ste u posrnulu tvrtku Dr. Škobić početkom 2016. i postali većinski vlasnik. Je li od tog ulaganja bilo učinka za tu tvrtku?
– Da, odlučio sam pomoći tvrtki jer sam imao osjećaj da je obitelj Škobić poštena i vjerovao sam u taj projekt. Osim toga, želio bih da moja djeca Paul Steve i kći Anka budu nekako 'zavezana' za domovinu, ne samo duhovno nego i nečim opipljivim, i Dr. Škobić je bio sjajna prilika za to. Sad sve normalno funkcionira. Želimo se plasirati na strana tržišta, a u međuvremenu su Kanada i EU potpisali trgovinske ugovore i vidjet ćemo hoćemo li imati mogućnost i za neke prekookeanske poslove. Iza tvrtke stojim, nema banke, tvrtke i pojedinca koji se može potužiti na nju.
Imate li neke konkretne projekte?
– Uvijek inzistiram na tome da se stvara nešto novo, na tome u Dr. Škobiću rade. Pretežno radimo za druge pod čijim se brendovima u Hrvatskoj, regiji, ali i Zapadnoj Europi, prodaju naše paštete od divljači, janjetine, tune, s tartufima, vegetarijanski i mesni proizvodi, zdrave juhe, gotova jela... Uskoro planiramo agresivnije izaći na tržište s novim proizvodima i dizajnom, linijom gotovih jela te Agramom, linijom suhomesnatih proizvoda od domaćih svinja, bez aditiva, umjetnih boja i nitratnih soli i, prema mome mišljenju, fenomenalnih pašteta od tune s maslinama ili čilijem. Zadovoljan sam i mislim da bismo se trebali povezati s fakultetima i ondje tražiti nove mlade tehnologe. Nakon što steknu neko iskustvo, mladi stručnjaci mogu imati dobre ideje jer se ljudi mijenjaju, zahtjevi su drukčiji i moramo se prilagođavati. Ali, čujte, u Dr. Škobiću smo imali slučaj da je jedna osoba pronevjerila 350 tisuća kuna. Novac za troškove računa uplaćivala je na svoj račun. Tužili smo je, ali u posljednje dvije godine nije sazvana rasprava na sudu. U Kanadi se bavim biznisom već 48 godina i nikad nisam bio na sudu, a u Hrvatskoj u ovih nekoliko godina jesam. Moram priznati da ne znam raditi u Hrvatskoj!
Kako to mislite?
– Taj je administrativni dio neshvatljiv. Primjerice, kad sam gradio kuću na moru pokraj Zadra, svu tu papirologiju morao sam pokazati svojim prijateljima u Kanadi. Bilo je oko deset kilograma papira, ne znam koliko stranica. U međuvremenu sam u Kanadi gradio četiri zgrade, ukupno 404 stana, i jamčim vam da nema deset posto papira u odnosu na one za kuću u Zadru.
Što to naši traže, a da Kanađanima ne treba?
– O tome bih mogao mnogo govoriti. Primjera radi, ovdje izvadite jedan dokument koji se mora ovjeriti kod javnog bilježnika i ako imate pedeset primjeraka, toliko ih morate ovjeriti. Ili pak imate dokumentaciju koja vrijedi samo šest mjeseci. To je apsurd! Znate što, ja se cijelog života pitam kamo tu papirologiju odnose, tko to slaže, gdje su ta skladišta, čemu to služi. Imam iskustvo s Gradom Zagrebom, ovdje je previše ljudi zaposleno na jednom poslu.
Kakvo?
– Prije možda desetak ili više godina na javnom natječaju uzeo sam zemlju od Grada Zagreba. Dao sam polog od 142 tisuće dolara, ali ispostavilo se da mi je Grad Zagreb prodao zemlju čiji nije vlasnik. Tražio sam novac natrag, dobio sam ga tek za sedam godina. I tu nije bio kraj! Nekoliko godina nakon toga dobio sam od suda iz Hrvatske presudu da moram platiti 23 tisuće kuna nekakvih troškova. Nisam imao pojma o čemu je riječ jer nikad nisam dobio poziv na sud, što zvuči nemoguće. Kako mi se nikad nije dalo povlačiti po sudovima, a i taj me novac ne bi osiromašio, odlučio sam platiti. Međutim, tri mjeseca poslije, kad sam došao u Dalmaciju, shvatio sam da mi na računu nedostaje 4300 dolara. Nakon provjere u banci su mi rekli da me ovršio odvjetnički ured koji je zastupao Grad Zagreb. Kad sam ih nazvao, ispričavali su se, no rekli su mi da sada nemaju novac da mi vrate. Dobio sam ga nakon šest mjeseci.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju digitalnog i tiskanog izdanja Lidera.