Kao i svake godine u ovo vrijeme, na emailove redakcije stižu obavijesti o donacijama i filantropskim božićnim aktivnostima kompanija. Uz potpore ranjivim i socijalno osjetljivim društvenim skupinama, na vrhu donacijskih prioriteta nalaze se održivi projekti, odnosno ulaganja u sanaciju štete koju smo kao ljudska civilizacija nanijeli našem planetu. To je i normalno s obzirom na to da je industrija najveći zagađivač okoliša i još uvijek u njegovo očuvanje ne ulaže ni približno onoliko koliko doprinosi njegovom uništenju. Bez obzira na sve strateške globalne i europske ciljeve i dokumente u kojima iskače riječ 'zeleno' i 'održivo', ajmo priznati da su globalne korporacije te koje diktiraju zelene politike i 'za jaja' drže svjetske organizacije i političare koji onda nemaju muda donijeti rezolutnije odluke.
Sve to rezultira spuštanjem odgovornosti na nas pojedince koji bi trebali biti 'ekološki osvješteniji' – sve reciklirati, koristiti alternativne materijale, ulagati u energetsku obnovu zgrada, kupovati električna vozila i sl. Ok, odgovornost leži i na svakom potrošaču no kako danas razlučiti koje naše individualne inicijative uistinu doprinose 'majci zemlji', a koje su rezultat podlijeganja marketiškim 'navlakušama'? Može li si jedan potrošač s prosječnom plaćom u Hrvatskoj uopće priuštiti ekološki način života, ako se uzme u obzir da su svi održivi, ekološki, zdraviji proizvodi u velikom broju slučajeva skuplji od komercijalnih?
Primjera radi, prosječna cijena standardnog, 'zločestog' akumulatora košta 400 kuna. Sada se u automobile stavljaju 'ekološki', koji u sebi, umjesto kiseline sadrže neki gel koji bi trebao produljiti vijek trajanja akumulatora i istovremeno manje štetiti okolišu. Takvi primjerci koštaju tri puta više. Nedavno se na hrvatskom je tržištu pojavio kineski električni crossover automobil, koji stoji oko 247.900 kuna s PDV-om. Francuska inačica klasičnog 'lažnog terenc' benzinca može se nabaviti već od 120.000 kuna. Ekološki osviještene domaćice ne koriste agresivna sredstva za čišćenje već kao supstitut koriste primjerice limun. Koliko je limunske kiseline potrebno da se opere samo kupaonica. Litra kemikalija košta 20-tak kuna, dok kilogram domaćeg kvalitetnog limuna, kojeg želimo i jesti košta 50 kuna.
Kad bismo svi prali domaćinstva limunom, koliko bi stabala limuna trebalo posaditi? A ni soda bikarbona nije baš jeftina. Plastične vrećice u dućanu koštaju od 50 lipa do jedne kune. U mom susjedstvu posluje voćarna koja je na neko vrijeme izbacila plastične vrećice i zamijenila ih papirnatima koje su koštale dvije i pol kune. S obzirom da se takva ambalaža pokazala neadekvatnom za voće i povrće, voćarna je vratila plastične. Obična kanta za smeće od oko 30 litara košta 50-tak kuna. Ona za odvajanje otpada 100-tinjak (u jeftinijoj varijanti). Biorazgradive vrećice od osam litara, njih 20 komada, koštaju 35 kuna. Nerazgradive od 35 litara, 50 komada 10-tak kuna. Primjera je bezbroj jer gotovo svaki proizvod danas ima neku svoju ekološku inačicu koja je barem 20 do 50 posto skuplja. I ono najgore, možda jesmo time dali neki mikro zalog za budućnosti, ali ništa nam ne jamči bolju kvalitetu u sadašnjosti. Primjerice, ako u biorazgradivu vrećicu stavite više od tri predmeta rastegnut će vam se do poda. Stavite li u nju deterdžent, očekujte da će puknuti. Neka bude skuplje i održivo, ali neka barem bude drživo!
Maknuli kontejnere
Potrošačima koji razmišljaju 'zeleno' i žele dati svoj doprinos vrlo je teško razlučiti što od svih tih eko etiketa ima neki realni efekt na održivost, a posebno kada vide da njihove inicijative nisu poduprete naporima lokalnih zajednica i nacionalne strategije. Kada građanin Zagreba vidi da, uz tjedni trud odlaganja otpada po raznobojnim vrećicama Zagrebačkog holdinga (koje su usput prestale stizati), sav taj otpad završi na istoj adresi na Jakuševcu, nije baš ekološki motivirajuće.
Zbog epidemije COVID-a trgovački lanci koji su do sada prihvaćali stari tekstil privremeno su ukinuli tu mogućnost. Kontejneri za stari tekstil u Hrvatskoj su nestali iz kvartova pa je u ovom trenutku staru odjeću moguće odnijeti tek u Caritas ili u reciklažna dvorišta Unikoma. U Unikomu su nedavno rekli da je stari tekstil veliki problem jer ga nitko ne želi otkupiti, a ništa bolja situacija nije ni s plastikom. U drugim zemljama postoji opcija odlaganja tekstila u ‘banke tekstila’.
Zelenija alternativa letu zrakoplovom je vlak. Ali kome se da cijelu noć putovati HŽ-ovim vlakom od Zagreba do Splita da drugi dan ujutro stigne na dogovoreni sastanak? No sve to ne bi nas trebalo obeshrabriti već natjerati da razmišljamo svojom glavom i razlučimo kako se ponašati odgovorno, a da ne ispadnemo naivci.
Ugledni The Guardian lani je na svojoj web stranici objavio tekst samohrane majke koja nema novaca za ekološki stil života, pod nazivom 'Mogu li siromašni ljudi biti 'zeleni'?'
Svjesna vrlo teškog pronalaženja ravnoteže između manjka sredstava za život, potreba svoje djece i ekološke osviještenosti napisala je dnevnik, svojevrstan eko vodič za siromašne. Kaže da svako kućanstvo ima barem jednu platnenu vrećicu koja može zamijeniti ostale, odjeću pere u perilici rublja, ali hladnom vodom. Ne koristi sušilicu već se rublje prirodno suši na zraku i ne stavlja odjeću u mašinu nakon svakog nošenja.
Nije automatski skuplje
Nekoliko savjeta ima i naš stručnjak za održivi razvoj Dražen Šimleša sa Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, voditelj Centra za istraživanje integralne održivosti i održivog razvoja, autor nekoliko knjiga o održivosti i aktivan sudionik civilne 'zelene' scene.
- Nisu svi ekološki načini života automatski u startu skuplji. Primjerice možete se hraniti u, za mnoge ljude, skupim dućanima bio hrane, a možete znati i voljeti kuhati, kupovati sezonske namirnice i tako imati prilično ekonomski održivu i zdravu prehranu. Internet je danas pun primjera i recepata kako spremiti zdravi obrok za par desetaka kuna. Vrećice koje dugo traju su sigurno najviše eko i najjeftinija varijanta. Ono što je danas još uvijek skupo jesu visokotehnološki proizvodi jer su oni ekskluziva (kao što je primjerice prije ekološka hrana bila skuplja, a za deset godina će biti još pristupačnija). Troškovi proizvodnje su još visoki i koriste se skupi materijali. Koliko god ti neki od tih uređaja bili korisni u energetskom smislu, pravilo broj jedan u održivosti je smanjiti našu potrošnju koja prelazi sve granice obnove i napraviti bolji dizajn. Primjerice, za neki grad je značajniji efikasan, kvalitetan i pristupačan javni prijevoz nego punionice za električna vozila. Punionice su bitne, ali za našu ukupnu održivost važnija je šira priča, što javni prijevoz sigurno jest. Isto je i s otpadom. Još nemamo tehnologiju ili resurs koji će nadoknaditi naš neodrživi konzumeristički životni stil i to je tajna koju mnogi niti tehno ekolozi ne žele reći. Super su ekološke i nove tehnologije, ali tek kad naš životni stil i potrebe stavimo u okvire nosivih kapaciteta planeta i naših ekosustava – smatra Šimleša.
Dodaje i to da kod pitanja što je skuplje, a što jeftinije zaboravljamo da za čitav niz proizvoda koje konzumiramo ne vidimo ukupnu cijenu.
- Tko plaća zdravstvene usluge za čitavu generaciju djece koja se nezdravo hrane i to u javnim institucijama (da bi poslije postali zdravstveni problem javnom zdravstvu), tko plaća troškove konvencionalne poljoprivrede kojom se zagađuje i osiromašuje tlo? Sve to košta i netko to plaća. Prije smo se tješili da će to platiti neke tamo maglovite buduće generacije, ali sada 'revolucija jede svoju djecu' i sve više mi plaćamo taj račun. Primjerice mi na Recikliranom imanju, našem edukacijskom centru, imamo jako puno energetski efikasnih kuća u kojima živimo. Negdje smo na njima uštedjeli, primjerice na prirodnom građevinskom materijalu, negdje, primjerice na energetski efikasnim prozorima, to nismo mogli. No, kad podvučeš crtu, život u tim objektima je puno jeftiniji, ugodniji i zdraviji pa je bolje i malo više uložiti na početku jer ti se to višestruko vrati. Isto je i s prirodom. Ako daš, dobiti ćeš jako puno u bogatijem i održivijem ekosustavu. Tu povezanost smo mi zaboravili i sada joj se ponovno polako vraćamo – smatra Šimleša. Usporedio je i ekološku osviještenost Hrvata s nekim drugim narodima, ističući da se mi se previše bavimo pitanjima o tome da li ljudi nešto shvaćaju ili primjećuju, da je to naš zapadnjački analitički um.
Razina kratkotrajne empatije
- Kada pričam s aktivistima i kolegama iz drugih dijelova svijeta, oni ne mogu vjerovati koliko smo mi u stanju pričati o nekoj temi prije nego se zbilja pokrenemo i nešto poduzmemo. Efekti našeg ponašanja su vidljivi i zapravo je za nas najgora stvar što je te efekte na 'majku zemlju' ublažila jedna tako razorna stvar kao što je COVID-19, makar kratkotrajno. To je nama najbolja poruka, da to ublažavanje nismo napravili sami kroz bolji dizajn, pametnije uređenje društva i bolje odnose između nas međusobno i između nas i ostatka živog svijeta – zaključuje Šimleša, dodajući da nije dovoljno samo promijeniti svijest, bitno je pokrenuti akciju, a to nam nedostaje.
A tu probuđenu svijest mora pratiti infrastruktura, zakoni i javne politike koje mogu podržati nešto održivo i solidarno. Ako nemamo taj širi okvir naša probuđena svijest ostaje na razini kratkotrajne empatije, a to nam nije dovoljno za potrebne promjene u svijetu.
Iako će potrošnja za vrijeme blagdana biti manja jer su ugostiteljski objekti zatvoreni, ljudi će i dalje svoje plaće i božićnice potrošiti u trgovinama. A prvi i osnovni apel ekologa je da prestanemo kupovati toliko stvari jer nam većina njih ne treba da bismo preživjeli, a time samo gomilamo otpad.
Stoga, kupujmo manje, a potrošimo ponekad više, barem na one stvari, za koje smo promislili da mogu poslužiti kao zalog za budućnost.