Program poticanja obnovljivih izvora energije je dobar ako potrošimo sav novac koji njime bude predviđen za poticaje
Piše: Ivana Dominković Cecelja, odvjetnica
Otprilike u ovo vrijeme prošle godine Italija je bila u postupku koji Hrvatskoj upravo predstoji – postupku odobrenja programa poticanja proizvodnje električne energije. Spomenuti talijanski program odnosi se na operativnu potporu za proizvodnju električne energije u vidu zajamčene cijene (tzv. registri) te za postrojenja iznad 1 MW u vidu premije na tržišnu cijenu električne energije koju nositelj projekta samostalno prodaje na tržištu.
Njime se potiče korištenje tehnologija obnovljivih izvora energije snage veće od 20 kW, i to onshore vjetra i fotonaponskih elektrana (FNE) u jednoj skupini te hidroelektrana i elektrana na kanalizacijske plinove u drugoj skupini. Za elektrane koje karakterizira viši trošak gradnje planiraju razraditi zaseban sustav poticanja.
Tim bi se programom za razdoblje od 2019. do 2021. ulaganjem oko milijardu eura, u Italiji trebalo poticati proizvodnju snage 8000 MW (od toga oko 6320 MW putem natječaja za tržišnu premiju). Sve je to potrebno kako bi se dosegnuli ciljevi koje se planira ostvariti do 2030., a oni predviđaju udvostručenje kapaciteta vjetra i sunca u odnosu na 2018. godinu.
Cilj je programa da se korištenjem obnovljivih izvora energije poveća zaštitu okoliša, i to poticanjem upravo ovih tehnologija, za koje smatraju da još nisu dosegnule uvjete u kojima bi se mogle financirati po tržišnim mehanizmima. Kako bi poduprle ovu tezu, talijanske su vlasti Europskoj komisiji predočile podatke o novčanim tokovima standardnih postojećih instalacija, pokazujući da su im troškovi proizvodnje električne energije veći od prihoda koje mogu ostvariti na tržištu. Novim programom planirano je sedam natječaja u razmacima od četiri mjeseca. Europska komisija odobrila je program u lipnju, a prvi natječaj za poticanje tržišnom premijom Talijani su objavili lani u rujnu. Lista odabranih nositelja projekata objavljena je u siječnju 2020. godine.
Zanimljivo je da je jedan od glavnih prigovora na talijanski program tijekom njegove pripreme bio taj da se fotonaponske elektrane i vjetroelektrane ne bi smjele natjecati međusobno. Kao razlog se navodilo da je gradnja fotonaponskih elektrana izjednačena s tržišnim cijenama, dok za vjetroelektrane to nije slučaj pa stoga postoji bojazan da bi ove prve mogle zauzeti ukupne kvote na natječajima.
Rezultati prvog objavljenog natječaja potpuno su pobili ovaj prigovor. Vjetroelektrane, njih 18 ponudilo je cijene između 48,65 eura i 66,50 eura po MWh. Istodobno, ovaj jedini projekt fotonaponske elektrane bio je u dobitnom rasponu s cijenom od 50 eura po MWh. Ovo zasigurno treba zahvaliti i mjerama koje je Italija poduzela da onemogući nuđenje preniskih cijena na natječaju.
Slični koraci su pred nama, a kao i Italiji gdje su fiksne poticajne cijene za FNE ukinute 2013., a za ostale tehnologije vrijedile su sve do zadnjeg takvog natječaja u prosincu 2016. godine, od prethodnog modela poticanja imamo odmak od nekoliko godina. S druge strane, nemamo iskustvo u natječajima. Stoga ću se osvrnuti na neka rješenja za koja se ta država odlučila. Bit će zanimljivo vidjeti hoćemo li i kako ćemo ista pitanja riješiti u našem modelu poticanja.
Kako funkcioniraju sustavi poticanja obnovljivih izvora energije u Italiji?
Velikim se proizvođačima u Italiji smatraju oni koji premašuju 1 MW, a kod nas to oni koji prelaze 500 kW, te se takve potiče tržišnom premijom koju ostvaruju na natječaju. Preostali mogu ostvariti poticajnu cijenu upisom u registre, bez sudjelovanja na natječaju, dok kod nas takvi proizvođači mogu sklopiti ugovore po zajamčenoj otkupnoj cijeni.
Postrojenja do 250 kW imaju pravo na fiksnu poticajnu cijenu, primjerice fotonaponske elektrane od 105 eura za MW/h, a vjetroelektrane od 150 eura po MW/h.
Postrojenja od 250 kW do 1 MW imaju pravo na razliku između gornje fiksne poticajne cijene te zonske cijene električne energije po satu, a energiju prodaju na tržištu.
Obje države za velike proizvođače energije objavljuju referentnu cijenu na javnom pozivu s time da je razlika u onome što nude nositelji projekata. U Italiji nositelji projekata nude popust na referentnu cijenu u rasponu od 2 do 70 posto, a u Hrvatskoj će nuditi iznos cijene koji mora biti manji od referentne cijene utvrđene javnim pozivom. Ishod je isti: dobitnik je onaj koji unutar kvota koje se potiču ponudi nižu cijenu, bilo postotno u Italiji ili iznosom u Republici Hrvatskoj, te takva cijena postaje referentna za taj pojedini projekt (tzv. descending auctions). Premija koju nositelji projekata mogu ostvariti predstavlja razliku između referentne cijene za pojedini projekt i tržišne cijene. Potonju će u Hrvatskoj na mjesečnoj bazi računati HROTE, a u Italiji je to zonska cijena električne energije po satu.
Maksimalna referentna cijena za vjetroelektrane i fotonaponske elektrane u Italiji određena je na 70 eura po satu (za ostale tehnologije koje potiče, snage veće od 1 MW, ta cijena iznosi 80 eura). Te su cijene izračunate na temelju procjene prosječnih ukupnih izravnanih troškova električne energije za dotičnu tehnologiju, uključujući fer povrat na ulaganje.
U Italiji je prosječna stopa povrata između 5 posto i 7,9 posto, ovisno o tehnologiji i veličini instalacije. Postoje mehanizmi koji se aktiviraju u određenim situacijama, primjerice prijenos neiskorištenih kapaciteta iz natječaja u natječaj te prijenos neiskorištenih kapaciteta iz skupine u skupinu (samo za male proizvođače) te mogućnost rezervacije određenog kapaciteta do najviše 30 posto za određenu tehnologiju.
Postupak odabira projekata s instaliranom snagom manjom od 1 MW temelji se na kriterijima, uglavnom ekološkim, a tek posredno na onim ekonomskim. Projekti snage manje od 100 kW mogu osigurati dodatnu premiju od 10 eura po MWh za energiju proizvedenu i potrošenu na mjestu proizvodnje, pod uvjetom da vlastita potrošnja električne energije prelazi 40 posto neto proizvodnje postrojenja.
Ta premija postavljena je na temelju procijenjenih dodatnih troškova hardverskih i softverskih uređaja koji omogućavaju maksimiziranje vlastite potrošnje. Pravo na poticanje projekti imaju tijekom cijelog radnog vijeka elektrane. Za vjetroelektrane i fotonaponske elektrane, neovisno o veličini, to je 20 godina, a za ostale tehnologije između 20 i 30 godina. Ako je tržišna cijena električne energije nula ili ispod nule dulje od šest uzastopnih sati, isplata poticaja se obustavlja, ali se za toliko vremena produljuje trajanje ugovora o poticanju premijom.
Rekonstruirana postrojenja
Naš zakon koji regulira obnovljive izvore energije izjednačava određene rekonstrukcije s novim postrojenjima, i to:
- ako ukupni trošak rekonstrukcije prelazi 100 posto ukupnih planiranih prihoda postrojenja, izračunatih na zakonom propisan način
- ako je pojedina elektrana starija nego što zakon propisuje po tehnologijama, primjerice, 15 godina za vjetroelektrane te 20 godina za fotonaponske elektrane.
Kako sve više i više postrojenja izlazi iz sustava poticanja, ovo će se pitanje sve više aktualizirati. Primjerice, vjetroelektrane kod rekonstrukcije možda neće raditi nove stupove, pa neće zadovoljiti prvi kriterij, a fotonaponske elektrane izaći će iz sustava poticanja i morati čekati još šest godina prije nego što s rekonstrukcijom mogu konkurirati na natječaju za poticanje premijom. Ovako stroga rješenja su nejasna jer bi svima trebao biti cilj da se sve lokacije koriste ekološki što efikasnije. Drugim riječima, ako zbog novih tehnoloških rješenja rekonstruirane elektrane mogu proizvoditi više energije, a pritom će njihov utjecaj na okoliš biti manji u odnosu na dosad nekorištene, ekološki izazovnije lokacije, za to ne bi trebalo stavljati prepreke.
U ovom programu Italija omogućava sudjelovanje svim rekonstruiranim postrojenjima, bila ona parcijalna ili cjelovita, osim fotonaponskim elektranama, za koje se uvjetuje da su novosagrađene. Italija je to opravdala okolišnim zahtjevima. Naime, kako se radi o postrojenjima koja zauzimaju velike površine, u Italiji smatraju opravdanim poticati isključivo posljednji krik u tehnologijama jer bi to trebalo osigurati maksimizaciju proizvodnje po jedinici površine. Stoga treću skupinu (uz nove vjetroelektrane i fotonaponske elektrane u jednoj te ostale tehnologije u drugoj) unutar ukupne kvote za poticanje čine rekonstruirana postrojenja bez fotonaponskih elektrana. Italija je liberalnija kako u vezi sa starošću postrojenja tako i kad je riječ o obujmu rekonstrukcije te se u tom smislu navodi:
- da maksimalna referentna cijena može iznositi najviše 90 posto maksimalne referentne cijene za nova postrojenja, ovisno o tipu rekonstrukcije; za točan izračun koristi se odnos prosječnog troška intervencije te prosječnog troška novog postrojenja, a troškovi su podložni ex post provjeri
- da su postrojenja koja mogu sudjelovati prešla dvije trećine svojeg radnog vijeka te su im prethodni sustavi poticanja istekli
Kako se osiguravaju sredstva za poticaje?
Ukupan trošak poticaja prema ovom programu procjenjuje se na oko milijardu eura. Slično kao kod nas, sredstva za poticaje prikupljaju se od naknade za potrošnju električne energije od krajnjih potrošača. Gestore dei Servizi Energetici (GSE), talijansko tijelo koje je pandan našem HROTE-u, na mjesečnoj bazi izvještava talijanskog regulatora o potrebnim sredstvima.
U skladu s tim regulator revidira naknadu za poticanje koju plaćaju potrošači. Prikupljena sredstva transferiraju se GSE-u koji njima upravlja te iz njih isplaćuje poticaje. Ako je domaća proizvodnja električne energije potpomognuta potporom koja se financira kroz naknadu za svu potrošnju električne energije (uključujući potrošnju uvezene električne energije), postoji mogućnost da se taj namet na uvezenu električnu energiju, koja od njega nema koristi, smatra nametom koji ima diskriminatoran učinak.
Kako bi izbjegla bilo kakve dvojbe o tome, Italija je u određenom postotku od ukupne kvote omogućila sudjelovanje na natječajima projektima iz drugih zemalja EU pod određenim uvjetima. Najvažnije je istaknuti da su to u pravilu projekti koji fizički izvoze struju u Italiju.
Budući da je sustav naknada sličan kao u Italiji, bit će zanimljivo vidjeti kako ćemo u našem programu riješiti pravo sudjelovanja zemalja EU ili, pak, onih s kojima imamo sklopljen ugovor o slobodnoj trgovini te, dakako, koliko će tih nositelja projekata biti zainteresirano stvarno sudjelovati u hrvatskom sustavu poticanja.
U potrošnji je spas!
Ako je bilo imalo dvojbe, trenutačna pandemijska situacija jasno je pokazala da su ljudski zahvati ti koji su odgovorni za onečišćenje okoliša. Stoga bi se moglo očekivati da će se još veći naglasak stavljati na obnovljive izvore energije. Ipak, prijeteća recesija može utjecati na volju investitora za ulaganje, pa tako i u obnovljive izvore energije. U tom smislu, model poticanja je iznimno bitan te je pri njegovu planiranju i donošenju potrebno prepoznati prioritete i implementirati ga što prije, kako bi generatori struje bili i generatori ekonomske obnove koja nam predstoji. Kako ćemo znati da je naš program poticanja dobar? Barem je to jednostavno – ako potrošimo sav novac koji njime bude predviđen za poticaje!