Piše: Renata Debeljak
Donirali ste nekoj dobrotvornoj organizaciji ili u reciklažni sustav svoju staru odjeću ili neku noviju koju niste nikada odjenuli uvjereni da time činite nešto dobro pomažući onima koji si ne mogu priuštiti kupnju odjeće i ujedno pomažući u očuvanju okoliša, jer ta bi odjeća u suprotnom završila na odlagalištu otpada.
Nipošto vam ne pada na pamet da bi neki vaš komad odjeće mogao na primjer biti otpremljen na drugi kraj svijeta. Sigurno si ne možete predočiti da će netko vašu odbačenu majicu jednoga dana na brojnim štandovima tržnica za prodaju odbačene odjeće sa Zapada u glavnom gradu Gane, Accri ili u kenijskom Nairobiju kupiti od lokalnog prodavača za dolar, a možda i više. Dakle, vi ste tu majicu donirali, a netko ju je otpremio na drugi kontinent, a potom je onda netko u bespućima južne hemisfere prodaje na nekoj tržnici. Nesumnjivo se pitate kako je to moguće. Moguć je i scenarij da će ta majica završiti na nekom od tamošnjih brojnih odlagališta smeća ili u afričkim rijekama, kamo završava odjeća najlošije kvalitete. Unatoč tome što ste bili uvjereni da doniranjem činite nešto dobro, shvatili ste da to možda ipak nije tako.
U svim razvijenim zapadnim zemljama već odavno postoje razni sustavi recikliranja i prikupljanja odbačene odjeće. Lokalne vlasti i države uspostavile su centre u koje ljudi mogu donijeti ili odložiti svoju staru odjeću, a postoje i brojni dobrotvorni dućani i organizacije za prikupljanje koji žele odbačenoj i nekorištenoj odjeći i obući dati novi 'život' i spasiti ih da ne završe na odlagalištima smeća. Ali, što se zapravo događa s tom odjećom? Put od donatora do novih vlasnika na drugom kraju svijeta postao je biznis koji doseže višemilijunske globalne iznose. Dobrotvorne ili reciklažne trgovine na Zapadu pregledavaju donirane predmete, često zadržavajući samo četvrtinu odjeće. Ostatak se prodaje izvoznicima za oko 90 američkih centi po kilogramu, zatim se zamota u bale od 45 kilograma i pakira u kontejnere. U standardni kontejner od 40 stopa stane oko 550 bala, što je oko 25 tona odjeće. Carinski agenti naplaćuju pristojbe u različitim afričkim lukama za svaki kontejner, a gradski porezni službenici također naplaćuju pristojbe od trgovaca i trgovina koje prodaju rabljenu odjeću.
Tržišta rabljene odjeće u Africi počela su se razvijati tek kada su uvedene politike liberalizacije kasnih 80-ih i ranih 90-ih i kada je započelo novo doba konkurencije s lokalnim tekstilnim industrijama. Sve do 1980-ih visoke carine štitile su domaću odjeću. To više ne vrijedi. Tada su se u Keniji i drugim afričkim zemljama počeli primjenjivati programi ekonomske liberalizacije, koje podržavaju Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Tarife su snižene, a lokalne tvornice morale su se boriti s novom konkurencijom. Mnogi su tekstilni proizvođači propali i zatvorili se. Rabljena odjeća popunila je prazninu, a iako su uvedene alternative u smislu uvoza nove odjeće iz Kine, pritužbe na lošu kvalitetu proizvedene odjeće s kineskog tržišta bile su sve veće i išle su još više u korist rabljene odjeće.
Svake godine Kenija uveze više od 100.000 tona rabljene odjeće ili mitumbe iz cijelog svijeta, a 2019. uvezla je čak oko 185.000 tona iz Europe, SAD-a i Australije, osiguravajući vladi prihode od carina i otvarajući desetke tisuća radnih mjesta. Također nudi kvalitetnu odjeću Kenijcima, od kojih mnogi zarađuju manje od 10 dolara na mjesec. Procjenjuje se da 91,5 posto kućanstava kupuje rabljenu odjeću po cijeni od 1000 kenijskih šilinga (oko devet dolara) na mjesec. Industrija mitumbe važan je izvor prihoda za kenijsku vladu, a porezi prikupljeni iz tog sektora iznose oko 12 milijardi kenijskih šilinga (107 milijuna dolara) na godinu.
Dio kvalitetne odjeće prodaje i se ponovno upotrebljava, ali procjenjuje se da se oko 35.000 tona baci i završi na prepunim odlagalištima kao npr. u Dandori, istočnom predgrađu Nairobija, ujedno najvećem istočnoafričkom deponiju odbačene odjeće. Na prepunim tržnicama i na pločnicima afričkih gradova kupci mogu pronaći traperice Tommy Hilfiger ili jaknu Burberry za tek djelić cijene nego što su stajale u londonskom Regent Streetu ili na njujorškoj Petoj aveniji. To je uobičajena scena diljem Afrike, s Ganom, Kenijom, Nigerijom, Obalom Bjelokosti, Tanzanijom, Beninom, Ugandom i Kenijom kao najvećim tržištima rabljene odjeće.
Kritičari hiperproduktivne modne industrije tvrde da se Afrika ne može nadati ponovnoj izgradnji i oporavku vlastite industrije kada je preplavljena jeftinim uvozom. Tome se odlučila suprotstaviti Ruanda i trenutačno je uključena u diplomatski spor sa SAD-om, nakon što je zabranila uvoz rabljene odjeće u svoju zemlju. SAD je odgovorio na taj pothvat suspendiranjem Ruande od pogodnosti trgovinskog programa nazvanog AGOA koji prihvatljivim podsaharskim zemljama daje bescarinski pristup tržištu SAD-a u zamjenu za uklanjanje prepreka američkoj trgovini i ulaganjima u njihove zemlje. Ruanda je implementirala zabranu sama, nakon što su Uganda, Kenija i Tanzanija podlegle pritisku i odabrale ekonomske koristi koje imaju od AGOA-a.
U Afričkom udruženju pamučne i tekstilne industrije (ACTIF) kažu da je do 85 posto tekstilnih tvornica u Keniji zatvoreno od ranih 1990-ih, a proizvodnja pamuka dosegla je tek desetinu razine iz 1990-ih. Stoga Afrika sa zemljama poput Malija, Burkine Faso, Čada, Togoa i Ugande kao nekadašnjim proizvođačima pamuka, sirovine od koje se najčešće proizvodi odjeća, ostaje kontinent gdje prodaja rabljene odjeće sve više napreduje.
Drugi stručnjaci, međutim, smatraju da nije isključivo uvoz rabljene odjeće pridonio prestanku poslovanja domaće tekstilne industrije, već neučinkovita proizvodnja. Mnoge su banke, međutim, prepoznale priliku koju posao s rabljenom odjećom predstavlja i otvorile podružnice u blizini takvih tržišta kako bi trgovcima 'olakšale' poslovanje. Kenija je odustala od planova za uvođenje zabrane rabljene odjeće, a stručnjaci kažu da će lokalne trgovce tekstilom ostaviti na milost i nemilost tržišta.
Gotovo svakodnevno u zapadnu Afriku na brodovima pristižu bale s odjećom obavijene plastikom. Dio odjeće prijeći će Ganu, drugi će ići čak do Burkine Faso ili Obale Bjelokosti. No, većina će biti raspršena unutar najveće burze rabljene odjeće u zapadnoj Africi, tržnice Kantamanto u gradu Accra u Gani, užurbanog labirinta od 5000 trgovaca na malo i njihovih drvenih štandova, od kojih su mnogi preplavljeni neželjenom modom Zapada. Konkurencija za kupce je žestoka. Poduzetnici hvataju vrhunske komade s manjim nedostacima koji se mogu popraviti i obojiti te vratiti u prodaju. U Gani tu odjeću, koja se na jeziku akan zove obroni wawu ili 'odjeća mrtvih bijelaca', kupuju u balama trgovci koji ne znaju što je u njima, po cijeni od 25 do 500 dolara za svaku balu. Međutim, sve lošija kvaliteta odjeće brze mode otežava upcyclerima da tu odjeću poprave ili preprave, pa završi na odlagalištima otpada, što zauzvrat ima štetan utjecaj na lokalno stanovništvo.
- Naša odlagališta u SAD-u opremljena su na način da mogu prerađivati kemikalije, a u drugim zemljama, uključujući Ganu i Keniju, nije ista razina infrastrukture odlagališta - ističe Sarah Bibbey, suosnivačica i v.d. direktorica Make Fashion Cleana, neprofitne organizacije koja se zalaže za globalno održiviju proizvodnju trapera.
Brza moda ima za cilj pružiti potrošačima jeftine, moderne odjevne predmete koji se proizvode brzo kopirajući trendove visoke mode, a uglavnom je neetična i ekološki neprihvatljiva. Dok su društveni mediji nesumnjivo ubrzali ciklus trendova i dali potrošačima još veći pristup jeftinoj, prolaznoj odjeći, za američko tržište prekomjerna potrošnja nije neka novost. Postoji već desetljećima i približava svijet nepovratnoj klimatskoj šteti. Središnja točka prijepora na Konferenciji UN-a o klimi, održanoj prošli mjesec u Glasgowu u Škotskoj, bila je podjela između bogatih i zemalja u razvoju. I baš kao što postoji sve veća podjela između zemalja koje su se obogatile na fosilnim gorivima koja pokreću njihova gospodarstva i siromašnih zemljama kojima se govori da su ta goriva sada preopasna za planet, industrija brze mode otkriva ponor između bogatih zemalja koje izvoze rabljenu odjeću i siromašnih zemalja koje postaju odlagališta tekstila sa Zapada.
Trenutačno je SAD vodeći u svijetu u izvozu rabljene odjeće. Samo u 2018. SAD je izvezao gotovo 719 milijuna kilograma (1,58 milijardi funti) rabljene odjeće, više od 200 milijuna kilograma više od drugoplasirane Njemačke. Odjeća najbolje kvalitete dolazi iz Velike Britanije, a najlošija je upravo ona iz SAD-a. U Africi se nalazi šest od 20 zemalja s najvećim uvozom rabljene odjeće, a u južnoj Aziji najvažnija su tržišta Pakistan i Indija.
- I u smislu odlučivanja kamo ide odjeća nakon što je zapadnjaci odbace jasno je da dinamika moći i kolonijalna povijest igraju veliku ulogu u tome. Svaka zemlja koja je nekada bila kolonizirana ili zemlja koja nije globalna supersila bit će podložnija bacanju odjeće na njezin teritorij - napominje Bibbey.
- Dok se otpor zapadnom dampingu odjeće ukorijenio u istočnoj Africi, Amerika je iskoristila svoj globalni utjecaj i financijsku moć kako bi osigurala da i dalje može izvoziti rabljenu odjeću na afrički kontinet - dodaje Bibbey.
Može li Kenija slijediti primjer Ruande i zabraniti uvoz rabljene odjeće? Job Wanjohi iz Kenijskog udruženja manufakturnih proizvođača kaže da bi takav potez bio nepraktičan.
- Zabrana vjerojatno neće djelovati, čak je vjerojatno da će uzrokovati ekonomsku i sigurnosnu krizu u zemlji zbog broja zaposlenih u toj industriji - dodaje Wanjohi.
Prema izvješću Pulse Reporta, globalne modne agende, od sredine 2000-ih broj odjevnih predmeta koje kupi prosječni potrošač više se nego udvostručio, a broj puta koliko su zapadnjaci nosili neki odjevni predmet pao za 36 posto, u odnosu na prije 15 godina. To je dovelo do sve veće količine odjeće. U bogatim zapadnim zemljama prosječan pojedinac odjeću ne nosi dugo. Procjenjuje se da tipičan Amerikanac baci otprilike 37 kilograma odjeće na godinu. Umjesto da odbace odjeću, zapadnjake se potiče da je doniraju u dobrotvorne svrhe. Prema dobrotvornoj organizaciji Oxfam, procjenjuje se da 70 posto odjeće donirane u Europi u konačnici završi u Africi.
- Izvoznici rabljene odjeće mogu trgovinu rebrendirati kako god žele, ali ako ne rade u partnerstvu s tržištima kao što je Kantamanto, riječ je isključivo o greenwashingu - kaže Liz Ricketts, direktorica The OR Foundationa, neprofitne organizacije sa sjedištem u Gani koja je istražila priljev rabljene odjeće u zemlju.
- Nekoć se sve nazivalo 'dobrotvorstvo' ili 'recikliranje', a sada ga mnogi nazivaju 'cirkularnim procesom'. Ali, ništa od toga nije točno. Premještanje odjeće s jednoga kontinenta na drugi nipošto ne može biti dobro, a pogotovo ne cirkularna ekonomija - dodaje Ricketts.