Jedno od najomiljenijih skijališta hrvatskih skijaša je talijanski Kronplatz/Platze de Corones u južnom Tirolu, gdje posebno u hrvatskom tjednu, u vrijeme školskih praznika, ne samo da u restoranima i kolibama na skijalištu trešti hrvatska glazba, već su i konobari iz Hrvatske (na tradicionalnoj zimskoj razmjeni s restoranima na Istarskoj obali).
No, 30-tak kilometara prije Kronplatza, neposredno po prelasku austrijsko-talijanske granice, gotovo neprimjetno prolazi se kraj putokaza s dvojezičnim talijansko-njemačkim nazivima malih mjesta poput San Candido/Innichen, Vierschach/Versciaco, Toblach/Dobbiaco ili Sexten/Sesto, gdje gotovo nitko ne skreće, iako su i s ceste kojom se vozite vidljive skijaške staze na vrhovima brežuljaka i planina iznad tih mjesta. Do prije desetak godina nije ni bilo nekog posebnog razloga za skretanje, jer uglavnom su to bila mala, nepovezana skijališta sa samo nekoliko staza, pogodna tek za boravak na snijegu s manjom djecom, pri čemu skijanje nikako nije bilo u prvom planu.
Međutim, u zadnjih desetak godina, a posebno otkako su 2014. godine velikim dvjema kabinskim žičarama povezani lokaliteti Monte Elmo (Helm) i Croda Rossa (Rotwand), odjednom je nastalo veliko atraktivno skijalište sa više od 110 kilometara skijaških staza na pet povezanih planina, sa 31 žičarom i više od 20 planinskih koliba i restorana. A kada se velika investicija koja je u toku realizira do kraja i kada se, kažu iduće godine, novom suvremenom žičarom spoje područja 3 Zinnena i obližnjeg austrijskog Silliana, bit će to jedno od najvećih i najatraktivnijih skijališta s gotovo 200 kilometara skijaških staza koje se protežu na području dvije susjedne zemlje.
Na stazama Drei Zinnen Dolomitesa (11 crnih, 43 crvene i 39 plavih) uživati mogu skijaši različitih sposobnosti. Istina, neke od tih staza još uvijek su nepovezane s cjelovitim sustavom žičara, ponekad je vožnja autobusom od jednog mjesta do drugog najbrže i najsvrsishodnije rješenje, ali nakon što nakon dan ili dva upoznate skijalište, shvatit ćete da je sve zapravo vrlo jednostavno, i da nikakav problem nije prijeći s jedne planine na drugu. A iskusniji i skijaši u boljoj formi nerijetko se odlučuju i na „Giro delle Cime“, skijašku turu koja vodi s jednog na drugi kraj skijališta, i za koju je i njima potreban gotovo cijeli dan na skijama. Ili pak spuštanje niz najstrmiju crnu stazu u Italiji , poznatu Holzriese, čiji nagib od čak 71 posto ulijeva strahopoštovanje i najiskusnijim skijašima.
No, dosadno nije niti na malim, izdvojenim i nepovezanim skijalištima. Posebno se pri tom izdvaja skijalište na planini Baranci, koje se nalazi praktički u centru prekrasnog malog mjesta San Candido, i na kojem se dva puta tjedno može uživati u noćnom skijanju, a na kojem se nalazi i dugačka petkilometarska sanjkaška staza, kojom vožnja zna biti i te kako brza (ali ne i opasna).
Ali ono što najviše vrijedi na ovom skijalištu, a iskusni skijaši će to posebno cijeniti, to je što na inače izuzetno kvalitetno uređenim stazama (po čemu su, inače, Dolomiti i Južni Tirol poznati) nikada nema gužve, staze su čak i preko vikenda gotovo poluprazne, i to je nešto za što veliki broj skijaša kaže da zapravo nema cijenu. S tim da kada se zaželite gužve na stazama, ili samo novog krajolika, uvijek možete sjesti na brzi vlak Ski Val Pusteria i za samo 30-tak minuta možete doći do mjesta Perce, otkuda vozi žičara na vrh Kronplatza.
Skijalište Drei Zinnen zapravo je neobičan spoj izuzetno atraktivnih i prvorazredno uređenih skijaških staza na kojima je izuzetno malo skijaša, prekrasnih pitoresknih planinskih mjestašaca u kojima ima svega (restorana, kafića, dućana), ali ne i zabave i noćnog života, i ne čudi što ga sve brojniji hrvatski skijaši svrstavaju među najljepša talijanska skijališta. Posebno oni koji nakon osam ili devet sati navečer traže samo krevet u kojem se mogu odmoriti i spremiti za sutrašnje skijaške avanture.