Posljednjih tjedana mediji su prepuni informacija o uglavnom uvoznim proizvodima kojima se pune police trgovačkih lanaca i uopće trgovina. Uzrok je, naravno, tragično stanje vezano uz kvalitetu mnogih proizvoda, a kako to obično biva, povod je, nažalost, smrt djeteta koje je konzumiralo takvu hranu. Trebao nam je takav tragični do - gađaj kao okidač za reakciju medija i državnih tijela, u prvom redu inspekcija u resornom ministarstvu. Bilo bi više nego logično, čak i nužno, da se sada rasplete cijeli lanac potencijalno odgovornih pojedinaca i institucija koji su, što aktivnošću, što pasivnošću, doveli do stanja koje imamo. Naravno da bi utvrđivanje odgovornosti moralo ići do vrha, uključujući politiku i političare, kako bi se spriječilo ponavljanje. Javnost mora biti informirana i pozitivno je što su mediji prenijeli podatke o tome što se dogodilo. Svatko tko tomu prigovara jednostavno nije realan, a ni dobronamjeran. Alternativa je da se svaka odluka izvjesi i na prodajna i proizvodna mjesta i da onaj tko onamo dođe vidi te odluke, a svi drugi da su osuđeni živjeti u neznanju o tome što se dogodilo i što se događa. Međutim, to što je nužno informaciju učiniti svima dostupnom (ma koliko to smetalo onomu tko je, prema toj informaciji, krivac, makar će pravi krivac i prava mjera odgovornosti biti utvrđeni znatno poslije u propisanom postupku) još ne znači i da pri tome nije nužno imati pravu mjeru i ne prejudicirati ničiju odgovornost. Svjedoci smo bombastičnih naslova kao što su: ‘pronađeno 100 tona mesa s isteklim rokom trajanja‘, ‘pronađeno meso zamrznuto 2005.‘ i sl. Sadržavaju li ti naslovi podatke koji nemaju temelj u nalazu mjerodavnih tijela, onda se tu nema što dodati, riječ je o klasičnom slučaju protupravnog postupanja koje za sobom povlači i odgovarajuću odgovornost.
Cijela slika
Međutim, čak i ako su podaci potpuno točni, to još ne znači da je takva objava u redu. Naime, radi se o problemu koji je uređen Zakonom o medijima i Zakonom o elektroničkim medijima. To znači da svaki tekst mora udovoljiti sljedećim zahtjevima: ‘da smisao informacije nije promijenjen uredničkom obradom‘, ‘da je autor postupao u dobroj vjeri‘, ‘događaji se moraju vjerno prikazati, a različiti pristupi i mišljenja moraju biti primjereno zastupljeni‘, ‘vijesti moraju istinito i korektno predočiti činjenice i događaje‘, ‘vijesti moraju biti nepristrane i profesionalno korektne te moraju poticati slobodno oblikovanje mišljenja‘. Svi ti zahtjevi uvažavaju potrebu da javnost bude informirana s jedne strane, ali jednako tako i da se čuva integritet onoga koga vijest može pogoditi ili oštetiti, kao i presumpcija nevinosti prema kojoj nitko nije kriv dok mu se to (i to pravomoćno) ne dokaže (tako je jako poznata uobičajena oprezna i istodobno ispravna formulacija ‘navodni počinitelj kaznenog djela‘). Ako tim zahtjevima nije udovoljeno, onda je riječ o postupku koji nije u skladu sa zakonom, što znači da se otvara i mogućnost odštetne, ali i svake druge odgovornosti.
Postupati u skladu sa zakonom konkretno znači da svima treba omogućiti da prime ‘cijelu sliku‘, što znači isključiti rizike da jedan ili dva pravna subjekta na sebe ‘preuzmu udarce‘ koje zaslužuju svi ili gotovo svi. Iz kasnijih reakcija društva kod kojega je zatečena golema količina neupotrebljivog mesa proizlazi da ono nije ni bilo namijenjeno ljudskoj uporabi, nego uništenju koje se kontinuirano obavlja. Jasno je da naslovnice najčešće prodaju tiskovine, ali to ne opravdava jednostranost, senzacionalizam i neprovjeravanje informacija. Tako npr. uz podatke o nekoj količini mora postojati i usporedivi podatak kako bi se moglo opravdano zaključiti je li to ukupna količina u skladištu ili na polici ili npr. jedan posto. Ako se radi o maloprodaji i trgovačkom lancu koji kupuje od nekog uvoznika koji to isto radi za drugog ili druge, onda je apsolutno nekorektno ne spomenuti i tu činjenicu koja je bitan dio cijele slike. Jako je važno istaknuti i certifikate koje uvoznik i/ili trgovac i/ li proizvođač imaju itd.
Podjela oštećenih
Ako se dogodi da je po- stupanje medija protupravno, onda valja spomenuti i to o kakvoj je mogućoj šteti riječ. Šteta se dijeli na stvarnu štetu, izmaklu dobit i tzv. neimovinsku štetu (Zakon o medijima je naziva, prema staroj terminologiji, nanošenje drugom fizičke ili psihičke boli ili straha /nematerijalna šteta/ jer je donesen u vrijeme kada je vrijedio tadašnji Zakon o obveznim odnosima s tom terminologijom). Ovdje su ključne izmakla dobit i neimovinska šteta. Izmakla dobit je sve ono što bi se uprihodilo od kupaca koji su zbog ove ili ovih vijesti odu - stali od kupnje ili je pak smanjili (dokaz bi bila usporedba s prethodnim razdobljima). Tu je sudska praksa dosta jasna i ustaljena te je jako bitan sudski vještak financijske struke. Za neimovinsku štetu, naprotiv, praksa je dosta siromašna i čini se kao da pravne osobe (koje to pravo i nisu imale do 1. siječnja 2006.) i nisu baš sklone svoja prava štititi i na ovaj način. Međutim, usporedbom sa stranom praksom očito je da se može raditi o golemim iznosima, ali i vrlo učinkovitoj prevenciji prema kojoj će nakladnik u svakom sljedećem slučaju biti sklon postupati u skladu s pravom, a ne suprotno (contra legem).
Autor: Hrvoje Kačer