Hoće li Hrvatski nogometni savez biti kažnjen financijski, praznim gledalištem, oduzimanjem bodova reprezentaciji ili čak izbacivanjem iz kvalifikacija za EP u Francuskoj, jedno je od najvažnijih pitanja danas u Hrvatskoj. Uskoro ćemo saznati, no postoje i takva razmišljanja da bi bilo najbolje kada bi UEFA rekla kako su za nas ove kvalifikacije završene. Prednost ovakvih sankcija je ta što bi to bio jedini način katarze hrvatskog društva.
Sjetimo se divljanja engleskih navijača s početka 80-ih godina prošlog stoljeća koje je kulminiralo tragedijom na briselskom Heyselu krajem svibnja 1985. Poginulo je 39 navijača, većinom Juventusovih na koje je pohrlila pobješnjela gomila Liverpoolovih navijača. To je Britaniju, ali i Europu lupilo u glavu, pa je engleskim klubovima zabranjeno natjecanje u europskim kupovima sve do 1990. Za to je vrijeme tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher donijela rigorozni Zakon o navijačima za koji se smatra da je bio jedan od ključnih faktora koji je neutralizirao bijes engleskih divljaka.
Englezi su doživjeli katarzu UEFA-inim kažnjavanjem i britanskom odlučnošću da se zakon i provodi. U razgovoru s dvojicom kolega u Lideru razmotrili smo upravo navedenu tezu da bi izbacivanjem reprezentacije iz kvalifikacija bio jedini put za našu katarzu. Zašto ću braniti tu tezu iako se unaprijed izlažem mogućnosti da me se proglasi izdajnikom ili što već? Zato što se buka i galama oko svastike na Poljudu rasplamsala samo zbog moguće i takve sankcije, kao što se onomad rasplamsala kada je Joe Šimunić pozdravljao publiku ustaškim pozdravom ‘za dom spremni‘. Već dva desetljeća kulturniji dio građana ove zemlje upozorava na promoviranje fašističkih ideja i simbola, međutim, kao da pričaš gluhom. Devedesetih godina prošlog stoljeća hrvatska je vlast blagonaklono gledala na bujanje fašizma, a zadnjih 15 godina nastavili su djelovati bez obzira na deklarativna opredjeljenja hrvatskih vlada za antifašizam. Mržnja prema drugima i drugačijima se i dalje manifestirala, pogotovo kad je na vlasti bila lijeva politička opcija koju su desničari nastojali i nastoje prikazati antihrvatskom, dizala se buka zbog ćirilice u Vukovaru koju je zakonski omogućio još HDZ, a vrhunac licemjerja bio je kada je na čelo HNS-a došao Davor Šuker, čovjek koji se ponosno slikao na grobu ustaškog zlikovca Ante Pavelića.
HNS je oduvijek, a pogotovo otkako je on došao na njegovo čelo, bio u opoziciji u odnosu na lijevu vlast, a Šuker je oduvijek odavao dojam da mu je ta vlast mrska. HNS-ovi pokušaji pod njegovim vodstvom da se eliminiraju ekstremne poruke s tribina djelovale su neuvjerljivo i čak se uvijek kao najvažniji razlog navodilo to da ćemo biti kažnjeni od UEFA-e. Davoru Šukeru, kao i onima koji ga podržavaju, računajući tu i političare, nikad nije palo na pamet da kažu kako ustaški (fašistički) simboli, poruke promoviranja moramo zaustaviti prije svega zbog nas u Hrvatskoj, a ne zbog nekih drugih. Najbolje je to pokazala ružna Šimunićeva gesta koja su najprije u HNS nevješto pokušali opravdati, a s druge strane su rekli da je to bila greška jer bi nas mogla kazniti FIFA.
FIFA je kaznila žestoko Šimunića, reprezentacija je prošla netaknuto, no ni to nam nije bila opomena. Ostao je Šuker koji će, htio on to ili ne, uvijek kod tih desničara biti percipiran kao njihov, baš zbog svojih političkih stavova, a još više zbog slikanja na grobu zlikovca. Njegova pojava, bez obzira šutao on ili ne, uvijek je mogući znak poziva desničarima da iznose svoje stavove.
Sada kada smo se doveli u situaciju da možemo biti izbačeni iz kvalifikacija, odjednom se stvorila panika, pa svi pišu o tome kako je to loše, televizija poziva stručnjake i moraliste, a sve zapravo i dalje izgleda licemjerno. Zanimljivo je pak da se Crkva nije oglasila zbog svastike, barem ne onako kako se svaki put oglasi kada desničari divljaju protiv drugih i drugačijih. Primjerice, njoj je bilo važnije podržati divljanja u Vukovaru zbog uvođenja ćirilice nego osuditi pojavu svastike. U svakom slučaju, osude koje stižu iz desničarskih tabora te HNS-a nisu iskrene. Kukasti križ nisu osudili zato što je to simbol zla, nego zato što nam prijeti UEFA. Kao društvo nismo dostigli tu moralnu snagu da to osudimo zbog nas samih.
Bude li UEFA blaža i kazni li nas sa manjom kaznom, Hrvatska će biti kratkoročno na dobitku, no ostat ćemo i dalje zaglavljeni u našoj žabokrečini. Zato teza o izbacivanju Hrvatske iz kvalifikacija kao jedinom načinu eventualne katarze hrvatskog društva nije besmislena. U tom bi slučaju Hrvatska kratkoročno izgubila, no dugoročno bi dobila, naravno, ako bi nas i to dovelo do pameti. Engleska je odličan primjer za to.