Vijest glasi: ‘Vlada i resorna ministarstva tijekom ožujka i travnja u više će gradova na predstavljanjima pod nazivom ‘Zajedno do EU fondova’ predstaviti sve mogućnosti privlačenja novca iz europskih fondova i što se tim novcem želi postići.‘ Nakon Zagreba ministri će do Varaždina, Rijeke, Osijeka i Splita.
Zvuči nekako poznato: proljeće, pet gradova, gomila ministara koji odlaze predstavljati Vladin prioritet u tekućoj godini. Pa da! Prije dvije godine: proljeće, pet gradova, gomila ministara na jednome mjestu nešto predstavlja... Je, je, bio je to ‘road show‘ na kojemu su tada još nadobudni članovi Vlade predstavljali genijalno rješenje za izvlačenje zemlje iz recesije: investicije. Turneja je išla pod nazivom ‘Proinvest‘. Još neko vrijeme dečki iz Banskih dvora vjerovali su da će strani investitori preplaviti Hrvatsku i da će se BDP vinuti u nebo. Naravno, pokazalo se da su igrali na pogrešnu kartu. Pad investicija nije zaustavljen ni do danas.
Stari model – nova mantra Prošle godine ekipa iz Vlade uzela je predah, ali s obzirom na to da je ovo izborna godina, treba se pokrenuti. Pa je uzet stari model, samo je pronađen novi čudotvorni napitak koji će bez velikih muka preporoditi zemlju. Spasit će nas fondovi EU. Kad već nije bilo snage stvoriti klimu za privatni kapital, sad se ide na sigurno. Uzet će se novi iz proračuna EU.Premijer Zoran Milanović čak poručuje da će se ‘vrijednost našeg članstva u EU mjeriti time koliko ćemo iskoristiti novca iz Bruxellesa‘. I da je važno dobiti iz proračuna EU više nego što uplatimo. Kao i često puta do sada, predsjednik Vlade šalje sasvim pogrešnu poruku. Vrijednost hrvatskog članstva u EU mora se mjeriti na sasvim drugačiji način. Bit ćemo uspješni onoliko koliko ćemo, kao članovi tržišta EU, u druge zemlje zajednice više prodati svoje robe i usluga! Premda, treba priznati, Milanović šalje poruku koju većina ovdašnjeg stanovništva, svjesno ili nesvjesno, zapravo želi čuti. Mi bismo, kao društvo, kako se to nekad govorilo, kruha bez motike. Jako nam godi ona varijanta da imamo odličan geostrateški položaj i da bismo mogli živjeti od ubiranja prolaznine za tuđu robu koja bi prolazila Lijepom Našom. Nadali smo se i tim stranim investitorima da oni otvore radna mjesta, da se mi poduzetnički ne mučimo jako. Ali uz uvjet da ti ulagači ne pomisle uzeti ni kunu dobiti. E, sad nam je privlačno to da bismo Bruxellesu mogli maznuti puste milijarde, pazite, sada dolazi ono nabolje – nepovratnih sredstava. Kud ćeš bolje!
Ministarske autobusne muke Gotovo sam siguran da će se na najavljenome ‘road showu‘ ponavljati još jedna teza koju je premijer iznio na prvom skupu u Hrvatskome državnom arhivu (simbolično mjesto, nema što!). A svodi se to na zahtjev da se javne investicije moraju financirati novcem iz fondova EU, a ne iz proračuna jedinica lokalne (samo)uprave. To bi bilo u redu uz jednu sitnicu – da za te planirane iznose bude smanjeno izdvajanje biznisa i građana za državu i lokalnu administraciju. Ovako, novac poreznih obveznika koji bi išao za neke komunalne investicije ostat će za trošenje prevelikog i neučinkovitog državnog aparata. Da ne bude zabune: nisam protiv korištenja fondovima EU. Uostalom, pola planiranog novca koji bismo trebali povući novac je nas poreznih obveznika koji se članarinom transferira u Bruxelles. Drugo, prezaduženi poduzetnici koji nemaju pristup jeftinom kapitalu mogu novcem iz EU zatvoriti neke svoje projekte. Samo sam protiv još jedne euforije. Dovoljno je sjetiti se burzovnog ludila neposredno prije sloma svjetskih tržišta kapitala. Pa spomenute investicijske euforije. Pa kolektivnog ludila vezanog uz dobivanje poticaja u poljoprivredi i guranja seljaka da uzimaju kredite za npr. farme krava. Sada se slično ponavlja s fondovima EU. Oprostite na izrazu, ali krdo je krenulo... A vlast ga odostraga povicima potiče da krene još brže. Da bi neka zemlja bila uspješna u korištenju sredstvima fondova EU, mora znati kamo i kako želi. Pa onda novac iz sjedišta EU upotrebljavati za te, unaprijed određene ciljeve. Kad zemlja, poput Hrvatske, godinama glavinja, onda se dogodi da struktura raspoloživih sredstava određuje naše prioritete. Postaje važno uzeti drugima iz blagajne više nego što smo dali. Ipak, čini se da u Vladi izvlače pouke. Jedna od kritika one turneje s investicijama bila je što je svaki ministar, npr. u Split došao svojim autom. Sad vidimo premijera i ministre kako se, kiselih lica zbog neudobnosti, voze u zajedničkom autobusu. Težak je i frustrirajući život ministarski...