Prijatelj, inače uspješan poduzetnik u nekoliko biznisa, došao mi je ovaj tjedan s pričom i pitanjem. Priča glasi: ‘Trebala mi je poslovna tajnica. Objavio sam natječaj. Plaća zapravo mala, obveza dosta. Sve sam to naveo.
Dobio sam oko 300 molbi. Nakon probiranja (životna dob, znanje engleskoga...) ostalo je 80-ak kandidatkinja. Razgovarao sam s desetak, primio u radni odnos jednu. Iznenadilo me što su sve pozvane zaista vrlo dobro vladale engleskim.‘ A pitanje? Formulirao ga je otprilike ovako: ‘Hajde ti meni reci zašto naši poduzetnici, uključujući mene, ne iskoriste to znanje engleskoga i ne uđu u globalni posao s pozivnim centrima? Potražnja postoji, radnu snagu s potrebnim vještinama imamo. Te su žene spremne raditi za zapravo malu plaću.‘Kad bi se odgovor pokušao svesti na jednu rečenicu, završio bi otrcanom, ali, nažalost, sasvim točnom konstatacijom da je u Hrvatskoj loša poslovna klima za ulazak u nove poslovne pothvate. Potkraj prošle godine činilo se da dolazi promjena poslovne klime. Šestogodišnja je recesija završila. U poduzetničku zajednicu vratio se optimizam. Vidjelo se to i na poslovnim konferencijama. Godinama smrknute face (čak i uspješnih poduzetnika i menadžera) napokon su se razvukle u osmijehe. Jedni su druge poticali da se krene u odavno osmišljene pa zbog recesije ‘u ladice‘ gurnute projekte.
Opet iščeznula nasmijana lica Posljednjih tjedana na skupovimam se opet prorijedio smiješak. Zadržali su ga uglavnom oni koji su potpuno okrenuti vanjskim tržištima. Oni još jedini uspijevaju zanemariti ovdašnje političko ludilo, Vladu koja samo što se nije raspala, institucije koje se naočigled urušavaju... Svima drugima, koji bar dijelom ovise o domaćim kupcima ili B2B partnerima, opet se izgubio smiješak.Nadalje, aktivna je poduzetnička populacija, isprika na izrazu, blago ostarjela. Koliko god poduzetnici bili ‘nabrijani‘, gonjeni adrenalinom i željom za dokazivanjem – nakon dva desetljeća raubanja mnogi su odlučili malo prikočiti. Mnogi su godinama bezrezervno prihvaćali mantru kako nema alternative stalnom rastu, jer ‘stagnacija znači propadanje‘. A onda su, u recesiji, vidjeli kako oni koji su pod svaku cijenu rasli – propadaju. Mnogi koji su ‘stagnirali‘ tako da su nužno izgubljen dio klijenata samo zamjenjivali novima (kako bi saldo bio otprilike jednak) – evo, žive i danas. Pa čemu onda sada, kad opet ništa nije sigurno, ‘uletavati‘ s novim pričama? Poput na početku otkrivene mogućnosti da poduzetnik spoji svoj kapital s radom i upusti se u biznis s pozivnim centrima. Uostalom, poznato istraživanje GEM godinama pokazuje da se u Hrvatskoj u poslovne pothvate ide iz nužde (kad čovjek izgubi posao ili više ne može podnijeti raditi za nekoga drugog), a ne iz prilike...Dobro, ako su poduzetnici prvoborci s početka tranzicije umorni i zadovoljni, ima valjda u mlađoj populaciji poduzetničkog duha. Ima, ima, kako da ne! Generacija milenijaca, vrlo često, svoju poduzetnost dokazuje odlukom da nešto poduzme: ode u Irsku ili Njemačku. Ondje će na početku raditi za druge, ali siguran sam da će za desetak godina mediji u Hrvatskoj biti preplavljeni pričama o onima koji su, umjesto da pozivne centre osnuju u Hrvatskoj, to vrlo uspješno učinili u zemljama u kojima je poduzetnička klima bila toplija, a suživot između slobodnog tržišta i državne intervencije smisleniji.
Glasovanje nogama Okej, ne odlaze svi s poduzetničkim darom. Mnogi ostaju i bore se sa svim ovdašnjim birokratskim šikaniranjima. Većinom su ti startupovi utemeljeni na sposobnosti brzog uključivanja u digitalnu revoluciju. Takvi mladi poduzetnici od početka su okrenuti svjetskom tržištu i idu u projekte s najvećom mogućnošću uspjeha. Za svoje softverske proizvode trebaju (deficitarne) informatičke stručnjake. Oni pak nemaju interesa, snage, volje, ni koncentracije pokušavati osmisliti projekte koji bi odgovarali kvalifikacijskoj strukturi onih koji u Hrvatskoj nemaju posla. Uostalom, to i nije njihov zadatak!Vratimo se postojećim poduzetnicima. Naravno da i među njima ima mnogo onih kojima poduzetnička strast nije nestala. Ali prezaduženost u koju su mnogi upali sprečava ih da se upuste u nove poslove pothvate. Sve u svemu, vrijeme ide, ionako krhki optimizam poslovne zajednice kopni. Političari imaju sve vrijeme ovoga svijeta (ili bar ono do sljedećih izbora). Ako su u nečemu uspješni, onda su to u demotivaciji poduzetništva. Pa nikoga ne treba začuđivati ako prepucavanja između HDZ-a i Mosta izrastu u novu recesiju.