Našim medijima iz dana u dan defiliraju raznorazni političari, ekonomisti, znanstvenici... Razbacuju se riječima, katkada dubokim analizama (i kvazianalizama), a još češće standardnom demagogijom u lijevom ili desnom ključu, kako to već kod nas obično ide. Pa ipak, nitko od njih nije bolje sažeo glavni razlog aktualne domaće krize nego što je to ove nedjelje, u jednoj TV emisiji, na krajnje jednostavan način objasnio splitski profesor matematike Toni Milun.
Milun je govorio o tome zašto današnje obrazovanje u Hrvatskoj ne funkcionira. Slobodno prepričano, kazao je kako je današnji masovni sustav obrazovanja stvoren tek u novije vrijeme kako bi udovoljio jednom povijesnom trenutku, vezanom uz snažnu industrijalizaciju. Dok su se prije obrazovali samo malobrojni i bogati, zamahu industrijskog kapitalizma bilo je potrebno stvaranje masovne educirane radne snage, no koja istovremeno neće previše iskakati iz zadatih tračnica, te će biti disciplinirana. Zato je i sam školski sustav tako skrojen da potencira repetitivnost i bubanje informacija, a ne kreativnost, inovacije i samostalno zaključivanje.
Takav sistem, kaže Milun, zapravo je bio sasvim dobar za društvene potrebe u zadnjih nešto manje od dvije stotine godina. No problem je u tome što su se okolnosti u novije vrijeme radikalno primijenile, pa su te potrebe danas sasvim drukčije. Tehnologija u vidu informatizacije i automatizacije ukida mnoštvo poslova, a u skoroj budućnosti ukinut će ih još i više. No domaći obrazovni sustav uopće nije promijenjen. Vrijeme za masovno obrazovanje radnika je prošlo, jer se ti radnici više nemaju gdje zaposliti. Sada su, ispravno zaključuje Milun, društvu prije svega potrebni poduzetnici koji će sami stvarati poslove, a tome se mora prilagoditi i obrazovni sustav.
Evo, uostalom, primjera Finske, zemlje koja je poznata po ponajboljem obrazovanju na svijetu. U Hrvatskoj njihov model sporadično spominjemo kao nekakav uzor već zadnjih dvadesetak godina, a da nismo gotovo nimalo odmakli u tom smjeru. No Finci, bez obzira na hvaljeni i uspješni model, planiraju u njega uvesti radikalne promjene već 2020. godine. Tradicionalni predmeti se izbacuju iz nastave, te se uvodi tematska nastava koja kombinira različita područja znanja. Jasno je što Finci žele postići – umjesto ukalupljenog razmišljanja u kućicama i okvirima, žele potaknuti fleksibilnost, kreativnost i komunikacijske vještine kako bi na vrijeme pripremili potrebnu radnu snagu za uskoro posve izmijenjeno tržište rada.
Razmišljam, ako su u Finskoj, razvijenoj zemlji modernog kapitalizma, procijenili kako im nedostaje fleksibilnosti za vrijeme koje neumitno dolazi, gdje se onda nalazimo mi u Hrvatskoj koji nismo nimalo odmakli od modela austougarskog školstva? Što to govori o našoj pripremljenosti da odgovorimo na ekonomske izazove sa kojima smo svakodnevno suočeni? I, uostalom, kakvi su nam uopće izgledi da išta promijenimo?
Milunove riječi u udarnom nedjeljnom terminu dojmile su me se ne zato što je otkrio nešto što već nije poznato, nego zato što se kod nas u javnom prostoru praktički uopće ne može čuti da krizu u koju smo upali ne možemo trajno riješiti bez promjene obrazovanja. Svaka zemlja koja se odlučila mijenjati na bolje – bez obzira je li riječ o spomenutoj Finskoj, ili nekim drugim primjerima poput Južne Koreje ili Singapura – taj je put započela promjenom obrazovnog sustava. Pa ipak, obrazovanje ne samo da se ne spominje kao glavno rješenje, nego se gotovo uopće ne stavlja u kontekst gospodarske krize u Hrvatskoj.
Vjerojatno je tako i zato što kao nacija uvijek očekujemo instant rješenja koja će rezultate dati unutar mandata jedne vlade. Obrazovanje daje rezultate, no za njih je potrebno vrijeme. Da već ovog trenutka povučemo sve prave poteze i uvedemo najidealnije obrazovanje, prvi ozbiljniji rezultati vidjeli bi se za tek 10 do 20 godina. To svakako nije vremenski okvir koji prosječni hrvatski građanin želi čuti, niti je na njega spreman.
Stoga niti Vlade obrazovanju ne pridaju posebnu pozornost, bez obzira je li riječ o financijskom okviru ili reorganizaciji sustava. Uostalom, teško je ne primjetiti kako su već dulje vrijeme u svim hrvatskim Vladama, bez obzira koje ih stranke sačinjavale, ministri obrazovanja redovito među najnekompetentnijim članovima. I to u prilično oštroj konkurenciji.
Često se priča kako je u Hrvatskoj potreban konsenzus različitih političkih opcija, barem oko nekih osnovnih stvari, no ne sjećam se da je itko među njima spomenuo obrazovanje. Pa ipak, uvjeren sam, sve dok se taj konsenzus ne dogodi neće biti bitnijih promjena u ovoj državi.
Jasno mi je da se koplja lome oko svjetonazorskih stvari koje, iako su u osnovi trivijalne i nebitne za kvalitetu naših života, izazivaju jake emocije. No ako se oko njih ne možemo složiti možda bi ih trebalo ostaviti za neka buduća vremena. Sada je pak važnije da se donesu ključne odluke i promjene u školstvu koje su potpuno neideološke naravi, a koje mogu bitno odrediti naše izglede da budemo uspješni ili barem uspješniji nego što smo sada.
Očekujem li da će uskoro doći do tog konsenzusa? Baš i ne. No to ne znači da o tome ne treba govoriti. Zato i televizijski nastup mladog i sasvim drugačijeg profesora Miluna smatram toliko važnim. I nadam se da nije toliko daleko dan kada ću nešto slično čuti i od nekog političara. To bi mogao biti političar koji će zavrijediti moj glas.