Hrvatska će novu vladu dobiti ravno godinu dana nakon prošlogodišnjih izbora pa se moja skepsa o provođenju reformi i ljudima koji ih trebaju provoditi iz posljednjeg članka pokazala ispravnom procjenom. Nažalost, kao i sva ostala pitanja koja stoje otvorenima, tako i ono malo usklađenih reformskih poteza ostaje neprovedeno. Tko ide lijevo, a tko desno, nebitno je, Hrvatska stoji i gubi vrijeme koje ionako nema, a ne može ga ni kupiti.
Neimaština bez vizije Gubeći vrijeme, gubi i mogućnost da pokrene jedan od svojih ključnih resursa, a to su ljudi. Što zbog neimaštine, što zbog nedostatka vizije svoje budućnosti, što zbog nepravde i nejednakosti, sve ono što vrijedi polako i neumitno napušta Hrvatsku, a oni što nisu otišli gube elan i ambicije. Školska sprema nije bitna, odlaze intelektualci, znanstvenici, liječnici, inženjeri, radnici, odlaze djeca i obitelji, odlazi budućnost. Do kada će svi oni koji vode politiku žmiriti i populističkim potezima samo kupovati svoju budućnost i svu svoju energiju trošiti na političke protivnike (i unutar stranke i na ideološke protivnike) dok će im dobrobit zemlje i građana ostati u drugom planu? Sve dok im mi dajemo za to mandate i vrijeme, oni se promijeniti neće, a Hrvatska treba promjene. Promjene koje će donijeti nove vizije i implementaciju donesenih strategija. Promjene koje će mijenjati svakodnevicu i otvarati vizije budućnosti za ovu i buduće generacije. Da bi se Hrvatska promijenila, i mi moramo mijenjati navike. Kulturu čekanja da netko drugi učini nešto za nas trebamo promijeniti u kulturu promjena u svakom segmentu života. Kod kuće, na poslu, općini, županiji, pa tako i u državi. Izbori su jedan od ključnih elemenata demokracije i upravljanja promjenama koje nažalost mi kao birači ne konzumiramo. Niti brojnošću, niti odabirom stranaka, niti odabirom pravih osoba, pa se na kraju sve svede na to da nam ‘profesionalni‘ političari i partijski aparatčiki vode državu, kroje našu budućnost tako da prvo skroje svoja prava i ozakone naše obaveze, a kakvi su rezultati njihova rada i mandata, postaje svejedno.
Mi to možemo! Vrijeme je za ljude koji neće više štititi interese svojih stranaka i sponzora, već mijenjati našu budućnost. Vrijeme je za ljude koji će zaustaviti iseljavanje, vrijeme je za politike koje neće otvarati i stimulirati otvaranje VSS radnih mjesta plaćenih 300 eura. Političari s takvim idejama ne bi se od sramote trebali više pojaviti na listama političkih stranaka, a ako se i pojave, trebali bismo ih barem prepoznati i izbjeći. Zato služe izbori, pa hajde da onda stvarno svi biramo, dok još možemo. Birajmo ljude koji imaju viziju moderne Hrvatske, koji će donesene strategije o strateškim industrijama provesti u djelo. Birajmo ljude koji će se znati boriti za interese gospodarstva, pa će onda i izrada adekvatnih alata za poticanje izvoza postati nešto što ćemo izgraditi i obraniti, a ne zakonima braniti pozivajući se na tržišna pravila koje je netko drugi propisao. Što danas država (političari) stvarno rade za poduzetnike koji proizvode, izvoze, ulažu i zapošljavaju? Uvedeni su poticaji za nova ulaganja, a za sve ono što je stvoreno prije bez poticaja i u uvjetima dvostrukog oporezivanja nema gotovo nikakvih aktivnih politika podrške. Gospodarska diplomacija nema kadrova i novca, a diplomacija se gubi u međususjedskim prepucavanjima. Turizam nam se događa sam po sebi, a fiksni tečaj zbog svega toga stoji kao Eiffelov toranj u sredini svake politike ekonomske stabilnosti. Populizam i politika nezamjeranja i netalasanja dovela je zemlju u stanje letargije i stajanja na mjestu. I taj ‘interregnum‘ bez vlade dobar je pokazatelj da političari samo vode brigu o svojim interesima, a ne interesima države. I onda se čudimo što nam vjerovnici novac posuđuju uz sve više kamate. Dobro je dok nam još uopće žele dati novac. Da, vrijeme je za promjene aktera i politika. Vrijeme je za aktivne politike provođenja industrijskih strategija, aktivne politike poticaja i poreza. Treba nam politika koja će mijenjati gospodarsku strukturu i pretežitim izvoznicima osigurati lakše uvjete poslovanja, a mladima i stručnjacima svih profila osigurati smislenije sutra. Nemamo rezervnu državu, a ovu samo što nismo upropastili. Vrijeme je za novu modernu Hrvatsku. Vrijeme je za vladu i ministre nesklone populizmu pa i kod iznosa njihovih plaća i naknada. Idealizam? Svakako, ali da u to ne vjerujem, i ja bih sa svojih 55 otišao. Istina je da nada umire zadnja, ali vjera u bolje sutra nikada, pa zato mijenjajmo! Možemo to!
Boris Teški