„U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast."
Ova verzija Hipokratove zakletve koja se kroz povijest mijenjala, prozvana je Ženevskom zakletvom 1948. godine. Valja primijetiti da je iz antičkog originala izbačena zadnja i vrlo ključna rečenica: „Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, neka mi bude sretan život i ugled ljudi do u daleka vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno."
Za nekog liječnika koji je, primjerice, sedam godina studirao medicinu, bubajući napamet latinske nazive organa, bolesti i lijekova, ovih nekoliko jednostavnih rečenica ne bi trebalo biti problem zapamtiti. No, čini se da, kad jednom liječnik stavi ruke u džepove svoje bijele kute, one jednostavno ispare. Puf!Afera Hipokrat koja optužuje 264 liječnika za mito to potvrđuje. Vijest da su državne institucije dobro obavile svoj posao u istrazi ove afere, trebala bi nas kao građane veseliti. Trebali bismo se osjećati kao dijelom neke promiene i početi vjerovati u neku drugu Hrvatsku, u kojoj si kažnjen ako te uhvate s prstima u teglici. Oko 200 liječnika koji su primali mito se usralo, ne želi odgovarati za ono što su učinili i nagađaju se. Stvar ne bi bila tako strašna da to ne znači da će smjeti zadržati svoje licence, da neće ići u zatvor i da će nastaviti raditi kao da se ništa nije dogodilo. Zašto? Zato jer bi se njihovim odlaskom hrvatski zdravstveni sustav urušio!?! Čitam i ne vjerujem. Ako nemamo poštene doktore u Hrvatskoj (oni koji to možda jesu su vjerojatno već u inozemstvu), dajmo radne dozvole onima iz nekih drugih zemalja. Zašto bi korumpirani liječnici odlučivali o našem zdravlju i našim životima? Iznimaka i good doktora ima, ali to su, na žalost „braća“ koja ih štite.
Farmaceutske tvrtke davale su milijunske iznose liječnicima i to su prijavile kao marketinške aktivnosti. Hrvatskim državnim institucijama to je izgleda skroz OK, sve dok se Poreznoj prijavljuje. Farmaceuti „podmazuju“ doktore diljem svijeta, nismo mi tu posebni. Problem je što smo za podmićivanje liječnika krivi i mi, svi zajedno. Naviknuli smo nakon nekog liječničkog tretmana sestri donositi whiskey i bombonjeru, a doktoru dati nešto sitno jer eto, bogec radi ko konj. Narod ih je razmazio i nije čudno da im je kontinuirano otvoren apetit. Bahato držanje „bogova“ koji se prešetavaju bolničkim hodnicima, zveckajući ključevima u džepovima dok im sestre „vire iz dupeta“, moramo početi kažnjavati mi – građani. Pumpamo im ego jer smo nemoćni i bolesni i lakše nam je vjerovati da oni takav status zaslužuju jer izbora nemamo. Možda bi se mogli ugledati na primjer mog neslužbenog šogora koji je s djevojkom koja je imala bolne grčeve u abdomenu svojedobno u Traumatološkoj klinici u Draškovićevoj čekao u praznoj čekaonici i nitko se nakon prijema dugo nije pojavio. „Čaša mu se prelila“, upao je u doktorsku ordinaciju i ugledao prizor - liječnika koji opušteno gleda Dnevnik. Šogi mu je rekao da će ga za uši izvući van ako se smjesta ne ustane i ne krene raditi svoj posao. Za koji ga uostalom plaća on, kao i svi mi.
U četiri raspravna dana Afere Hipokrat liječnici su redom na zagrebačkom Županijskom sudu priznavali krivnju u zamjenu da im se ne uzmu licence za rad, a da im se zatvorske kazne zamijene kaznom dobrotvornog rada. Kada već nisu obješeni na stup srama neka im se prizna taj dobrotvorni rad. Neka nas od danas pa do kraja života, s rukama na pacijentu, a ne u džepovima, liječe besplatno.