Jedan moj poznanik zaposlen je u gradskoj upravi. Svaki put kad priča o svojim radnim obvezama, dođe mi da ga, od ljubomore, nakautiram bez ikakve grižnje savjesti.
U ured nekad dođe u 10, nekad u 12 sati, nekada uopće ne dođe. A ako već radi, na poslu ostaje maksimalno do 15 sati. Ima iznad prosječnu plaću, nitko ga ne provjerava, nikome ne polaže račune. Posao čuvanja australskog otoka Hamilton za 70 tisuća funti možda se može usporediti s njegovom pozicijom. Čak je i Britanac Ben Southall nakon šest mjeseci izjavio da je to bio jedan od najaktivnijih poslova kojeg je radio i da je bio nesretan zbog smjena i radne etike. Moj poznanik s time nema problema. Nije ni Pale sam na svijetu okružen samo morskim kornjačama i kitovima, ima prijatelje s kojima ide na pivo.
Svakome tko se bori za preživaljavanje sigurno se digne kosa na glavi kad u novinama pročita da u sustavima poput Zagrebačkog holdinga, tisuću zaposlenih prima plaću, a ne radi ništa. Već dulje vrijeme ekonomski stručnjaci upozoravaju da se privatni sektor u potpunosti prilagodio krizi, dok državni tome nije ni blizu. Da i dalje zapošljava. Nije rijetkost da su u državnim tvrtkama i institucijama dvije osobe zaposlene na istom radnom mjestu. Jedna je tu jer ju je netko uhljebio, a druga da stvarno nešto radi. Ono što je pri tom žalosno, štoviše opasno, je da nesposobni ljudi s dobrim vezama obično završavaju na rukovodećim pozicijama. Ne znaju upravljati budžetima, projektima, ljudima i zbog njihove lijenosti i nekompetencije pate njihovi odjeli u kojima rade stručnjaci.
No, kad se govori o državnim službenicima kao neradnicima valja razlučiti kruške od jabuka. Vozače tramvaja proziva se da primaju 7.500 tisuća kuna neto plaću, u koju su uključena četiri dodatka koji tu plaću čine kakva već je, daleko od one koje primaju njihovi šefovi. Radnici Zrinjevca prozivaju se da zarađuju između četiri i šest tisuća kuna, u što su uključena tri dodatka. Neki dodaci, poput naknade za propuh ili sramotu zvuče nevjerojatno, no prekovremeni i noćni rad plaćen je svugdje u Europi, jedino se kod nas to smatra posebnom privilegijom. Kada radniku koji nas vozi od točke a do točke b ili glavni grad održava čistim, odrežete sve te dodatke, ostaje mu praktički minimalac. U mnogim državnim službama dodaci su uvedeni upravo iz razloga da bi radnik ima koliko toliko dostojanstvena primanja, ne uključujući božičnice i regrese. S druge strane poslodavci u privatnom sektoru radnicima bez pardona mogu otkazati ugovor o radu, smanjiti plaću, ne platiti godišnji odmor ili porodiljni dopust, pod izlikom krize i rezanja troškova. Nekako mi se čini logičnijim da se radnici u privatnom sektoru bore za isto pravo na dostojanstveni život, kakav zbog kolektivnih ugovora imaju državni službenici, a ne da budu gnjevni i ljubomorni na njihove ‘povlastice‘.
Predsjednik uprave velike hrvatske tvrtke neće zaposliti još jednu osobu koja nedostaje u nekom odjelu, čak ni na minimalac, jer štedi. Pritom se neće ustručavati iskrcati na tisuće eura za novu opremu na omiljenom službenom automobilu, u vrijednosti polugodišnjih primanja osobe koja njegovom odjelu nedostaje. Privatnik se svojih potreba nikada neće odreći zbog radnika. Njegovi radnici će za manje raditi puno više i preko svojih leđa financirati njegove potrebe koje je ‘zaslužio‘ kao veliki menadžer. Da se razumijemo, i u privatnim tvrtkama ima neradnika koji vrlo vješto u svojim odjelcima prikrivaju neznanje i nekompetentnost te zauzimaju mjesto stručnijima. U situaciji kad se približavamo brojci od 400 tisuća nezaposlenih, sve neradnike treba poslati na burzu, bez obzira na vlasničku strukturu tvrtke u kojoj rade. Isto treba napraviti i nekompetentnim rukovoditeljima koji svojim postojanjem upropaštavaju poslovanje i sudbine ljudi. Na žalost, prije njih ćete u redu Zavoda za zapošljavanje vidjeti čistače, vozače i kontrolore koji svoj kruh ipak zarađuju.