Piše: Stjepan Lović, Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Iako je pojam zadužnice nedvojbeno poznat građanima i trgovačkim društvima, iznenađujuće je koliko je malo njih upoznato s posljedicama propusta jasnog naznačavanja u koju se svrhu izdaje zadužnica te učincima koje na poslovanje društva ili imovinsko stanje fizičke osobe može imati neosnovano podnošenje zadužnice na naplatu.
Postoje dvije vrste zadužnica: obična i bjanko. Običnom zadužnicom dužnik daje suglasnost imatelju zadužnice da se radi naplate tražbine, čiji iznos mora biti naveden u zadužnici, zaplijene svi računi koje dužnik ima u bankama te da se novac s tih računa izravno isplaćuje vjerovniku. Bjanko-zadužnicom dužnik daje suglasnost da se radi naplate tražbine, čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi, zaplijene svi njegovi računi u bankama i da se novac s tih računa izravno isplati vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će u nju biti naknadno upisan. Tom zadužnicom ipak mora biti naznačen najviši iznos do kojega se vjerovnik može naplatiti.
Na pritisak ‘jače‘ strane
Pravilnik o obliku i sadržaju bjanko-zadužnice propisuje da se ta zadužnica izdaje na maksimalan iznos od 150.000 eura, stoga u poslovnoj praksi nije rijetkost da dužnik izdaje više zadužnica s obzirom na kompleksnost ugovornog odnosa koji zasniva s vjerovnikom. Dakle, u trenutku izdavanja bjanko-zadužnice nisu određeni ni iznos tražbine koji se treba naplatiti ni ime vjerovnika koji je ovlašten naplatiti tu tražbinu. Zato se ta zadužnica i naziva bjanko-zadužnica (bianco znači ‘bijelo‘).
Zbog poslovne nužnosti zasnivanja ugovornih odnosa dužnici slabo obraćaju pozornost na ugovorne odredbe kojima je propisana obveza izdavanja zadužnica u roku naznačenom tim ugovorom te često pristaju na sve zahtjeve druge ‘jače‘ ugovorne strane. U poslovnoj i sudskoj praksi poznate su zlouporabe naplate bjanko-zadužnica zato što što vjerovnik naznačuje netočan iznos potraživanja prema dužniku ili sebe u zadužnici naznačuje kao vjerovnika iako uopće nema potraživanje prema izdavatelju zadužnice.
Blokada računa dužnika
Nakon dospijeća tražbine osigurane izdanom zadužnicom vjerovnik je ovlašten podnijeti je na naplatu Fini koja tada s računa dužnika zapljenjuje tražbinu koju je vjerovnik naknadno naznačio u zadužnici i protekom roka od šezdeset dana daje nalog banci da zaplijenjeni iznos isplati na račun vjerovnika, osim ako Agencija u tom roku ne zaprimi drukčiju odluku suda. U nedavnom primjeru iz sudske prakse ‘vjerovnik‘ je podnio Fini zadužnicu radi naplate znatnog iznosa iako uopće nije imao potraživanje prema dužniku i iako je ta zadužnica bila izdana drugom vjerovniku, ali je na kraju završila u pogrešnim rukama. Fina je odmah nakon zaprimanja zadužnice zaplijenila iznos koji je naznačio ‘vjerovnik‘ i tako blokirala dužnikov račun.
Dužnik je, čim je doznao za blokadu računa, podnio sudu pravni lijek – zahtjev za proglašenje pljenidbe i prijenosa novca nedopuštenima te odgodu prijenosa zaplijenjenog novca. Sve to zato što ‘vjerovnik‘ nije vjerovnik i jer tražbina navedena u zadužnici nije postojala. Sud je odgodio prijenos zaplijenjenog novca i uputio dužnika da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate koji se vodi pred Finom na temelju te bjanko-zadužnice. Dodatno, dužnik je protiv tog ‘vjerovnika‘ podnio i kaznenu prijavu zbog postojanja osnovane sumnje na počinjenje kaznenih djela prijevare te krivotvorenja isprave te je kazneni sud mjerom osiguranja odblokirao dužnikov novac. Da nije tako postupio, dužnikov račun i dalje bi bio blokiran za zaplijenjeni iznos.
Moguća posljedica i stečaj
Dakle, zbog neosnovanog podnošenja zadužnice na naplatu i lažno prikazanog iznosa potraživanja te činjenice da će parnica radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenima sigurno trajati više od jedne godine, postoji mogućnost da se ispune uvjeti za otvaranje stečaja nad dužnikom, izdavateljem zadužnice. Sud će pri odlučivanju o zahtjevu za otvaranje stečajnog postupka razmatrati samo postojanje blokade, ali ne i to je li ta blokada osnovana ili nije. Tek će poslije u stečajnom postupku samo stečajni vjerovnici (ako ih bude) i stečajni upravitelj moći osporavati osnovanost tog potraživanja, ali ne i bivši direktor toga društva do dana otvaranja stečajnog postupka, osim ako i sâm nije vjerovnik.
Ovo je očiti primjer kako zloporaba zadužnice može dovesti čak i do stečajnog postupka nad izdavateljem zadužnice, čemu svakako pridonose i dugotrajnost parničnog postupka i formalizam stečajnoga.