piše: Stjepan Lović, odvjetnik Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
U postupak donošenja uskoro ide novi zakon o mirenju prema kojem će, osim u nekim iznimkama, medijacija biti obvezna iako je zadržano i rješenje da svaka stranka može u bilo kojem trenutku odustati od postupka mirenja bez ikakva obrazloženja. Dakle, dužnost mirenja ostaje mrtvo slovo na papiru. A to nije jedini problem.
Potkraj siječnja 2023. godine završeno je javno savjetovanje o Prijedlogu zakona o mirenju koji je pripremilo Ministarstvo pravosuđa i uprave. Navedeni razlozi za potrebu donošenja novog zakona su to da učinci mirenja nisu zadovoljavajući jer nedostaje povjerenje građana u mogućnost rješavanja spora mirenjem, neznatan je broj sudaca i odvjetnika koji su uključeni u postupak mirenja te je sustav mirenja disperziran i nepovezan među postojećim institucijama za mirenje.
Stoga se u Prijedlogu zakona u čl. 3. navodi da mu je svrha ‘stvoriti uvjete za sporazumno rješavanje sporova, izbjegavanje nepotrebnog pokretanja sudskih postupaka te osiguravanje uravnoteženog odnosa između postupaka mirnog rješavanja spora i sudskog postupka‘. Jasno je da zakonodavac pokušava rasteretiti rad sudova i potaknuti što više izvansudskog rješavanja sporova, što je i pohvalno, no često takve želje proizvedu upravo suprotan učinak.
Samo dvije iznimke
Unatoč tomu što za postojeća rješenja navodi da nisu u potpunosti zadovoljavajuća, Prijedlog novog zakona ipak sadrži sva rješenja već postojećeg zakona o mirenju iz 2011. Najvažnija novina jest u tome što zakonodavac sada propisuje da su stranke prije pokretanja parničnog ili drugog sudskog postupka dužne pokušati riješiti svoj spor mirnim putom, ali propisujući obvezu krši osnovno načelo medijacije, a to je njezina dobrovoljnost. Propisane su samo dvije iznimke od obveze pokušaja mirenja. Ako jedna stranka prije pokretanja parničnog postupka predloži provođenje postupka mirnog rješavanja spora, takav prijedlog druga stranka može odbiti samo ako za to postoji opravdan razlog. Novim rješenjem nije predviđeno što bi se smatralo opravdanim razlogom.
Dužnost da se pokuša riješiti spor mirno postoji ni u slučajevima kad zbog nasilja i povijesti međusobnih odnosa nije razumno očekivati da će stranke postići mirno rješenje spora ili kad stranka koja postupak pokreće unatoč poduzetim razumnim naporima nije doznala prebivalište ili boravište druge stranke. Ako sud utvrdi da stranke nisu pokušale spor riješiti mirnim putom uoči pokretanja parničnog ili drugog postupka, a da za to ne postoji opravdan razlog, uputit će stranke da u roku od osam dana sudjeluju na prvom sastanku medijacije ili poduzmu neku drugu radnju radi mirnog rješenja spora. Stranke mogu mirno rješenje spora postići i za vrijeme sudskog, arbitražnog ili drugog postupka, ali je zadržano i rješenje da svaka stranka može u bilo kojem trenutku odustati od postupka mirenja bez ikakva obrazloženja. Dakle, dužnost mirenja ostaje samo mrtvo slovo na papiru.
Neće ‘spasiti‘ sudstvo
Činjenica je da velik broj predmeta na sudovima nije rezultat toga što se tužitelji vole tužiti, nego toga što tuženici izbjegavaju izvršenje svojih obveza unatoč, također sam siguran, brojim prethodnim pokušajima tužitelja da spor riješe mirnim putem. Sud tako ostaje tek zadnja mogućnost za ostvarenje zahtjeva prema tuženiku. Također, na sudovima su već godinama oglašeni promidžbeni materijali koji upućuju na mogućnost postupka mirenja, a i čl. 186. d Zakona o parničnom postupku propisano je da sud može na ročištu ili izvan ročišta rješenjem uputiti stranke da pokrenu postupak mirenja ili im predložiti rješavanje spora u postupku mirenja.
Međutim, rijetko kada sudac predloži postupak mirenja, a i kada predloži, njegov prijedlog ne sadrži izlaganje strankama zašto bi taj postupak bio svrhovit za obje strane. Stoga je bolje rješenje dodatno ulagati u promidžbu postupka mirenja na sudovima i u edukaciju sudaca o mirenju pa čak i nagrađivanje sudaca za slučaj uspješnog ishoda mirenja, nego donositi novi zakon od kojeg nitko neće imati koristi ako među strankama ne postoji volja za rješavanje spora mirnim putom. A ne postoji ni sankcija za kršenje dužnosti pokušaja mirenja. Propisivanjem dužnosti strankama da spor pokušaju riješiti mirenjem samo će dodatno produljiti sudski postupak.
A država u mirenjima?
Zanimljivo je i pitanje kako su zakonodavci s tim prijedlogom zamislili da će se dužnost postupka mirenja ogledati u svim onim brojnim sporovima u kojima su tužitelji npr. telekomunikacijska i komunalna društva ili isporučitelji energetskih usluga. I postoji li uopće logistička mogućnost rješavanja tolikih sporova postupkom mirenja. Mirenje može biti učinkovito samo ako je sudstvo učinkovito, kada brzo i jeftinije mirno rješenje bude poželjnije od brze i skupe sudske odluke, kad se počne efikasno sankcionirati osobe koje izbjegavanju izvršenje svojih obveza. Na kraju, neka zakonodavac predoči podatak u koliko je postupaka mirenja sudjelovala država – sigurno će razočarati.