Kod nas se pogrešno smatra da je radni odnos moguće sklopiti samo za puno radno vrijeme ili za pola radnog vremena. Tako je bilo ranije, kad je rad na pola radnog vremena bila iznimka i obično je zakonodavac omogućavao isplatu razlike u plaći do pune plaće ili isplatu doprinosa za mirovinsko osiguranje do punih iznosa u nekim posebnim slučajevima. Svi ostali radnici su radili u punom radnom vremenu ili su bili nezaposleni.
Razlog tome je što je sustav mirovinskog osiguranja predviđao stravične posljedice za radnike koji nisu radili puno radno vrijeme i zapravo se nije moglo ni dobiti normalni iznos mirovine ako se nije radilo u punom radnom vremenu. Međutim, već 20 godina je kod nas moguće zaposliti se na jedan sat tjedno i ne postoji obveza rada da radnik može raditi najmanje 20 sati tjedno ili pola radnog vremena ili tome slično, a prava iz mirovinskog osiguranja ne ovise o broju sati koliko je netko radio nego o iznosu doprinosa koji je uplaćen i trajanju radnog odnosa u smislu kalendarskog trajanja ,a ne trajanja proporcionalno broju radnih sati.
Kod radnika koji ne rade u punom radnom vremenu svaki sat preko redovnog je prekovremeni. Ako netko radi 25 sati tjedno, a danas treba ostati duže 5 sati jer je povećan posao, tih 5 sati se plaća kao prekovremeni rad. Ako tjedan dana unaprijed dobije raspored da ovaj tjedan radi 40 sati, svih 40 sati je redovni rad, a ako bi u tri mjeseca prosjek sati bio preko 25 sati tjedno, radilo bi se o prekovremenom radu. Kod radnika koji rade u nepunom radnom vremenu treba paziti na to da oni mogu odbiti raditi prekovremeno i u rasporedu koji kolidira s rasporedom rada koji oni imaju kod drugih poslodavaca.
Kod nas je moguće zaposliti i radnika na 10 sati tjedno na način da taj radnik već radi kod drugog poslodavca, a ovdje obavlja dodatne poslove. O tome prvi poslodavac treba znati ili odobriti takav rad, jer to onemogućuje prvog poslodavca u nametanju tom radniku prekovremenog rada i rasporeda rada koji kolidira s rasporedom rada kod drugog poslodavca.
Obično se ovo koristi za slučaj da netko ima uredski posao od 8 do 16, a od 18 do 20 vozi taksi ili 10 sati tijekom vikenda pomaže u restoranu. Ovakav način rada se kod nas nije prepoznao, dok je u Njemačkoj on uobičajen i naziva se mini job. U Njemačkoj sve što radnik zaradi u mini jobu nije oporezivo ako je iznos koji zaradi u brutu manji od 500 eura mjesečno, dok je kod nas takav rad oslobođen plaćanja doprinosa na plaću ali ne i poreza i mirovinskog doprinosa.
Svrha ovakvog uređenja radnog vremena je postići da se radnici imaju dovoljno vremena – tjedan dana, pripremiti za rad i organizirati svoje druge obveze tako da mogu raditi kako to poslodavac odredi. Ako dođe do izvanrednog događaja i treba radne snage, taj se rad zove prekovremeni rad, i radnik ne može odbiti raditi prekovremeno, i za takav rad je plaćen više. Sve što je najavljeno u kraćem razdoblju od tjedan dana je prekovremeni rad.
Zahtjev sindikata u Europi je da se raspored rada najavljuje kako bi radnici imali i nekakvu fleksibilnost u korištenju radnog i slobodnog vremena, ali se kod nas zbog mentaliteta poslodavaca da se radnika treba držati pod nadzorom strogim radnim vremenom i da se posao može odviti samo ako postoji disciplina, taj aspekt fleksibilnosti ne koristi. Na primjer, ako radnici žele raditi 10 sati svaki dan od petka do četvrtka, a petkom ne raditi, to se kod nas uporno sprječava u provedbi.