Obiteljske tvrtke - Besmisleno je postavljati pitanje je li bolji osnivač ili nasljednik

Osnivači i nasljednici, jednostavnim jezikom rečeno, natječu se u različitim disciplinama. Rijetko koji nasljednik može biti poduzetnik kao što su mu roditelji. Isto tako nasljednici mogu biti mnogo bolji menadžeri nego što to mogu biti osnivači.

‘Daleko je on od oca’, naveliko se šuška po obiteljskim kompanijama. ‘Ovaj moj nije kao ja’, tiho izgovaraju osnivači najbližim prijateljima vodeći računa da ih neko neznan ne čuje. ‘Hoću li zbilja uspjeti biti uspješan kao on?’ pitaju se u sebi nasljednici. Ima li razloga za uspoređivanje generacije osnivača i generacije nasljednika? Ima li razloga za rivalitet između osnivača i nasljednika? Ima li smisla pitanje ‘tko je bolji?’ Nema.

Nema razloga za rivalitet u obiteljskim kompanijama. Nema potrebe za dokazivanjem tko je bolji, zato što iza pitanja ‘Tko je bolji?‘ mora slijediti nastavak: ‘U čemu bolji?’ Osnivači i nasljednici, jednostavnim jezikom rečeno, natječu se u različitim disciplinama, sportovima. Je li bolji Michael Phelps ili Usain Bolt? Phelps je bolji plivač, a Bolt atletičar.

Nije nasljedno

Osnivači su poduzetnici, odnosno, pojednostavnjeno rečeno, osobe izražene kreativnosti i spremnosti da preuzmu rizik. To su ljudi koji pokušavaju udahnuti život i razviti ono što samo oni vide u svojim glavama. Statistika je šarolika, ali svodi se na to da je nekoliko postotaka ukupnog stanovništva dovoljno velikoga poduzetničkoga kapaciteta da budu pokretači kompanija.

E sad, budući da poduzetnici nisu amebe da se razmnožavaju jednostavnom diobom, kloniranje ljudi dok pišem ovaj tekst nije aktualno, a poduzetnički gen se ne nasljeđuje, pitam vas što mislite kad se tih nekoliko postotaka ukupnog stanovništva razmnožava koliko će postotaka njihovih nasljednika biti opet poduzetnici? Opet nekoliko postotaka od nekoliko postotaka. Zaključak je jasan, no bit ću grub i otvoren – rijetko koji nasljednik može biti poduzetnik kao što su mu roditelji.

Dakle, nagrada za poduzetnika godine ne može otići u ruke nasljednika, već u ruke osnivača. Osnivači su bolji poduzetnici nego što su to nasljednici.

Samonikli i samouki

S druge strane, način na koji su osnivači, samonikli i samouki, uzdigli i uspješno vodili svoje kompanije način je na koji su ih samo oni mogli razviti i voditi. Na takav način njihovim kompanijama ne može operativno upravljati nitko pa ni nasljednici. Kada (ili točnije ako) se te kompanije urede i profesionaliziraju, onda ih nasljednici mogu voditi, ako to žele, nauče i mogu. Ili, hajmo drugačije – poznajete li ijednog osnivača koji bio mogao biti na čelu profesionalizirane kompanije, koji bi sa žarom sudjelovao u izradi operativnih i dugoročnih planova, podnosio izvještaje nadzornom odboru, marno koordinirao ispunjenje zadataka?...

Opet grubo i otvoreno – osnivačima takvi zadaci nisu zanimljivi i ne samo da ih ne motiviraju da dođu na opisane pozicije već jako rijetko osnivači mogu u potpunosti do kraja i provesti proces profesionalizacije vlastite kompanije. Nije riječ o tome mogu li osnivači ili ne mogu naučiti menadžerski zanat. Naravno da mogu. Riječ je o tome žele li i jesu li spremni pustiti da njihove kompanije budu drugačije. Na primjer, vjerujete li zaista da su oni spremni prepustiti da financijama njihovih kompanija upravlja financijski direktor.

Potrebni profesionalci

Vjerujem da postoji neka ravnoteža u svemiru i da onaj tko je osnivačima udahnuo poduzetnički duh isto tako im je mnoge stvari i oduzeo. Jedna od stvari koju im je uzeo jest i talent za menadžerski zanat. Ako hoćete pojednostavnjeno – poduzetnik se rađa, a menadžer (ako želite, možete reći i ‘lider’) stvara. Menadžment je zanat koji se uči i nasljednici ga mogu naučiti. Stoga i smatram da su za drugu generaciju štetne i opasne knjige tipa ‘probudi diva u sebi’, ispovijesti radoholičarskih manijaka koji danima ne idu kući jer stvaraju (takvi su im roditelji bili kad su pokretali tvrtke) i slične motivacijske fore (namjerno žargon). Uzalud vam to mladi ljudi, sjedite i naučite zanat! Menadžerski zanat, kako se planira, budžetira, izvještava, potiču kreativni suradnici, procjenjuje rizik pri pokretanju novih pothvata...

Nasljednici ako žele biti na čelu (naravno profesionaliziranih) kompanija koje su pokrenuli njihovi roditelji, to i mogu. Mogu biti na čelu kompanija koje neće ovisiti o poduzetničkom njuhu osnivača te voditi odgovorne menadžere s kojima će kreirati budžete i godišnje planove, pratiti njihovo ispunjenje, donositi strateške odluke o novim tržištima... Dakle, nasljednici mogu biti daleko bolji menadžeri nego što to mogu biti osnivači.

Rijetka iznimka

No postoji i rijetka iznimka, toliko rijetka da sam namjerno napisao pleonazam 'rijetka iznimka'. Ona nastaje kad se i kod nasljednika javi unutrašnja poduzetnička pobuda da bude osnivač. To može završiti na dva načina. Ljepši, da nasljednik pokrene svoj biznis i bude uspješan osnivač, pa da nakon nekoliko godina zaista usporedimo tko je od njih dvojice uspješniji poduzetnik. Lošiji, da se priključi kompaniji na mnogostrano nezadovoljstvo i tada stradaju i njih dvojica i obitelj i zaposleni i kompanija. Osnivači kompanije dovode do šampionskih visina, a nasljednici ih na tim visinama mogu održati.