Ovoga lipnja vlasnicima zemljišta na jednoj od ulica koje su okomite na glavnu zagrebačku – Ilicu – počela su dolaziti rješenja zemljišnoknjižnog suda kojim se brišu kao vlasnici svojih parcela u dijelu koji je zauzet cestom ili pločnikom. Problem je u tome što nikada i nikako prije o tome nisu bili obaviješteni, a pet godina roka za traženje naknade baš je isteklo
Više od trideset godina nakon osamostaljenja, više od trideset godina nakon Ustava koji zabranjuje oduzimanje vlasništva bez naknade događaju se stvari koje su formalno (barem do trenutka u kojemu to prekinu ili promijene ili Hrvatski sabor ili Ustavni sud) zakonite, ali su u stvarnosti ozbiljan udar na temelje pravne države i, vrlo izgledno, nešto što zahtijeva žurnu i učinkovitu reakciju mjerodavnih. Jesu li pri tome odgovorni pravnici ili političari (načelnici, gradonačelnici, župani…), preostaje utvrditi. A evo i primjera kako to izgleda u praksi.
Prozirna igra
Ovoga lipnja vlasnicima zemljišta na jednoj od ulica koje su okomite na glavnu zagrebačku žilu kucavicu (Ilicu) počela su dolaziti rješenja zemljišnoknjižnog suda kojima se brišu kao vlasnici svojih parcela u dijelu koji je zauzet bilo cestom bilo pločnikom, na temelju nacrta rađenih prije nekoliko godina, a da nisu bili u išta uključeni ili da im je itko ikada ponudio naknadu za izvlaštenje. Djeluje kao da smo još u bivšoj državi kada je vladalo tvrdo društveno vlasništvo i sve odluke donosile se ‘odozgo‘.
A dotično se rješenje zemljišnoknjižnog suda temelji na Zakonu o cestama koji je stupio na snagu 2011. godine i propisao da su nerazvrstane ceste u vlasništvu općina i gradova. To je iskorišteno za stvaranje konstrukcije prema kojoj su vlasnici kojima je vlasništvo oduzeto zbog toga što je tamo nerazvrstana cesta, a nisu tražili naknadu u zastarnom roku od pet godina, došli u situaciju da im se zahtjev, kada i ako ga postave, odbije kao zastarjeli. A pogađate, kako su se mogli žaliti ako nisu imali pojma da im je zemljište otišlo pod ‘nerazvrstanu cestu‘.
Da se pita, a ne pita se
Zamišljamo referendumsko pitanje: je li prigovor zastare u ovakvim situacijama od vlasti ne samo prihvatljiv, nego i je li uopće civiliziran? Nema sumnje da bi premoćno pobijedili oni koji bi zaokružili – ni prihvatljiv ni civiliziran. Drugo je zastara u privatnim odnosima, a i tu je smiješno kratka (usporedimo samo sa SAD-om, tamo se bez teškoća traži naknada štete za stvari od prije više desetaka godina), posebno u usporedbi s učinkovitošću pravosuđa, što su dvije povezane stvari. Dodatno, nije sporno da je i zastarjeli dug dug, a dugove časni dužnici plaćaju. Smijemo li sebi dopustiti luksuz da vlast prizna da je nečasna i opstane na vlasti?
Da je pitanje cesta izolirani primjer mogli bismo razmišljati je li opravdano očekivati od bilo koga (pa i odgovornih u najvećem, glavnom gradu) da ‘podmetne‘ leđa i promijeni modus operandi koji lokalna samouprava provodi, a centralna vlast joj to mirno dopušta. Nažalost, bojimo se da nije, to je birokracija kojoj je bitno ne platiti neovisno o tome tko je vodi, koja je postala sama sebi svrha.
Da je drukčije, zar ne bi (a različitijih osoba i pristupa je teško naći) dolaskom Tomislava Tomaševića umjesto Milana Bandića u roku odmah bio prekinut jedan od najsramotnijih sporova između stranoga trgovačkog lanca koji je u Hrvatsku unio niz višemilijunskih greenfield-investicija (od Dubrovnika preko Zagreba do Osijeka), a Grad Zagreb mu uporno pokušava naplatiti komunalni doprinos za nikad sagrađene kvadrate i sramoti sebe pritom tjerajući druge investitore. Dogodilo se, naime, da je dolaskom krize smanjen obujam građevinskih zahvata, čemu je prilagođena i dozvola, ali su, nažalost, ostala sredstva osiguranja dana za prvobitno planiranu investiciju.
Učini sve da ne platiš
I prijašnji je zakon bio jasan, sadašnji je još jasniji: sve odluke sudova, pa i Ministarstva u drugom stupnju su u korist investitora, Grad će se očito odupirati (valjda po inerciji) još godinama, a štetu ćemo lošijim standardom platiti svi. I ovdje bi na zamišljeno referendumsko pitanje odgovor bio jasan. Kad je ovako u najvećem gradu, jasno da ni u manjim sredinama nikome na pamet ne pada platiti ono što očito može i ne platiti. Krivi i odgovorni su svi, od općina i gradova pa do središnje vlasti, samo na različit način. Međutim, neizdrživo stanje, ako se želi naprijed, treba mijenjati, a to lakše i bolje može napraviti središnja vlast od lokalne birokracije.