Nakon arbitražne odluke međunarodnog suda u slučaju Mol vs. Republika Hrvatska stvorio se u javnosti dojam da se sada mogu preispitati i pravomoćne odluke donesene pred hrvatskim sudovima. To nije točno jer presuđene stvari o istome ne mogu se mijenjati, osim ako je riječ o postupku pravnih lijekova
U Hrvatskoj se i prečesto događa da u javnost na velika vrata budu puštene neistine (rjeđe) ili, što je opasnije, poluistine, koje onda nadugačko i naširoko analiziraju i zvani i nezvani. Dva su nas takva slučaja potaknula na reakciju. Prvi je pisanje i uglavnom potpuno pogrešno komentiranje abitražne odluke Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) sa sjedištem u Washingtonu o slučaju Mol protiv Republike Hrvatske u kojoj je Hrvatska obvezana na određeno (milijunsko) plaćanje. Pri tome su svi mediji, ne samo objavili, nego i naglasili da ta arbitraža nije prihvatila nešto što je prethodno pravomoćno u kaznenom postupku presuđeno u Hrvatskoj, odnosno presudu protiv bivšeg predsjednika Vlade Ive Sanadera i predsjednika Uprave Mola Zsolta Hernádija. Praktično je stvorena (ili barem ponuđena kao izgledna) slika automatizma – kad je tako u arbitraži, automatski se to treba primijeniti i na druge odluke u vezi s tim slučajem.
Preuđeno je presuđeno
Kao prvo, potrebno je jasno napraviti razliku između toga je li riječ u nekom slučaju o dva identična postupka ili ne. Nisu identični postupci npr. onaj kazneni i parnični, onaj sudski i arbitražni itd. Pri tome nije dovoljno za zaključak o sličnosti da su npr. iste stranke, pa čak ni da je u oba slučaja riječ o novčanom zahtjevu, zato jer iste stranke mogu, pa čak i iz istog događaja, imati različite zahtjeve (npr. jedno je imovinski zahtjev zbog izgubljene dobiti, potpuno nešto drugo je naknada štete zbog povrede prava osobnosti). Generalno, nakon što je neki postupak dovršen i postoji odluka, ne dolazi u obzir novi postupak o istome, osim ako je riječ o postupku pravnih lijekova. To je npr. i obnova postupka zbog nastanka određenih okolnosti pa je prilično vjerojatno da će se to kao mogućnost pokušati iskoristiti premda to ne može nikako biti automatizmom. To je logična posljedica postojanja pravila res iudicata, odnosno presuđene stvari, jer bi se inače beskonačno vodili jedni te isti postupci.
Kao drugo, iako obvezuju i arbitražne odluke, ipak ih je sudski moguće pobijati (istina pod jako restriktivnim uvjetima), a obrnuti slučaj ne postoji. Kao treće, iako je riječ o stručnom detalju, ipak je poznato da čak ni krivnja nije isto (ne samo u hrvatskom nego i u svjetskom pravu) u građanskom i kaznenom postupku. Kao četvrto, arbitražna odluka za Hrvatsku nije negativna, nego je samo dijelom negativna (i to dijelu manjem od 30%), a za ostatak je očito da se uspjelo i da se arbitraža isplatila (alternativa je očito bila platiti mnogo više).
(Ne)slaganje sa šefom
Drugi se slučaj odnosi na Vrhovni sud i izjave njegova predsjednika koje se već danima vrte po medijima. Ne baveći se time tko je predsjednik najvišeg suda u Republici Hrvatskoj u aktualnom trenutku, to je osoba koja već prema definiciji mora imati najveći mogući autoritet i u čije bi (barem one činjenične koje iznese bez ograđivanja) izjave svi trebali bez posebne provjere vjerovati. Prije nekoliko dana na najvišem sudu organiziran je okrugli stol na temu, pored ostaloga, dodatnih prihoda sudaca i predsjednik je izjavio (svi mediji su objavili) da neki suci, nema ih mnogo (a neki su nedavno otišli i u mirovinu), na godinu tako zarade čak i svoju godišnju plaću koju dobivaju kao suci.
Predsjednik je očito protivnik takvih zarada i to ne sakriva i to po nama nije problem, to je njegovo stajalište na koje ima pravo. Međutim, nema pravo miješati nešto kao pojavu s reakcijom ad personam (zašto je bitno što je netko otišao u mirovinu), nema pravo dan poslije s obrazloženjem da članovi njegova užeg tima njemu moraju biti lojalni smijeniti dvoje uglednih sudaca, jednog s pozicije voditelja odjela sudske prakse. Pa zar itko razuman misli da uredno vođenje sudske prakse, koja uključuje i europsku pravnu stečevinu i vrlo je zahtjevan posao, uključuje i dijeljenje mišljenja s predsjednikom suda o bilo čemu, pa i o dodatnim legalnim prihodima?
Zarada na arbitražama
Naime, nijedan arbitar, pa tako ni oni koji su profesionalni suci, nije ograničen na jednu arbitražu na godinu, a oni najkompetentniji su (logično) i najviše traženi, biraju ih baš druga dvojica koju su predložile stranke u toj arbitraži. Poznato je kolika je godišnja plaća suca Vrhovnog suda, kao i tarifa Hrvatske gospodarske komore, prema kojoj je npr. svakom arbitru u jednoj, vjerojatno najpoznatijoj arbitraži u novije vrijeme (stjecajem okolnosti ti su podaci dospjeli u javnost zbog mnogih prijava raznih vrsta, napokon i presude kojom je ta arbitražna odluka pravomoćno pobijena) jednokratno isplaćeno dvostruko od neto godišnje plaće. Istodobno nitko ne postavlja pitanje ispunjava li svaki sudac koji ima ikakve dodatne prihode normu ili ne. Nitko ne postavlja pitanje koliko na rad hrvatskog pravosuđa utječe angažman enormnog broja sudaca u izborima ili jesu li na najviše sudske funkcije odabrani oni najbolji, pa i ne samo na najviše…?