Piše: Stjepan Lović
Zakon o radu u članku 133., stavku 2. propisuje da protiv odluke o otkazu radnik može u postupku pred mjerodavnim sudom zahtijevati zaštitu svojih prava ako smatra da su mu ona povrijeđena odlukom o otkazu. I to neovisno o kojoj je vrsti otkaza riječ. U takvim sudskim postupcima predmet spora radnikov je zahtjev o utvrđenju nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i njegovo vraćanje na posao. Kad sud utvrdi da je odluka o otkazu nedopuštena, poslodavac je dužan radnika vratiti na posao te mu također isplatiti sve bruto plaće od trenutka isteka otkaznog roka (ako je imao pravo na otkazni rok) pa do povratka na posao, sve uvećano za kamate koje na pojedini mjesečni iznos plaće dospijevaju od dana kad je ugovorom o radu bio naznačen krajnji datum dospijeća plaće pa do isplate. Što na kraju bude znatan iznos.
Iako Zakon o parničnom postupku propisuje da će sud u parnicama iz radnih odnosa uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova, uobičajeno je da do pravomoćnosti odluke o tim postupcima prođe najmanje dvije godine. U tom dugotrajnom razdoblju i za radnika i za poslodavca stvara se pravna nesigurnost, a poslodavac se dodatno izlaže znatnoj novčanoj obvezi prema radniku, ako on uspije sa svojim tužbenim zahtjevom. Da bi se ubrzalo donošenje odluke u takvim postupcima, neki poslodavci s radnicima ugovaraju mjerodavnost arbitražnog suda za rješavanje te vrste sporova.
Što može na arbitražu
Postupak pred arbitražnim sudom ima nekoliko prednosti u usporedbi sa sudskim, uključujući brži proces, manji formalizam, povjerljivost i mogućnost izbora stručnog arbitra, a odluka arbitra o biti spora, tj. pravorijek, prema strankama ima snagu pravomoćne sudske presude. S druge strane, arbitraža može biti skuplja od sudskog postupka. Kao temelj za dopuštenost rješavanja te vrste sporova pred arbitražnim sudom stranke se pozivaju na članak 136., stavak 1. Zakona o radu, kojim je propisano da rješavanje radnog spora strane mogu sporazumno povjeriti arbitraži. Zakon o arbitraži nadalje dopušta da se pred arbitražnim sudom mogu rješavati samo arbitrabilni sporovi. Prema članku 3., stavku 1. Zakona, takvi mogu biti oni sporovi o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati. Budući da Zakon o radu člankom 136., stavkom 1. dopušta rješavanje radnih sporova pred arbitražnim sudom, može se zaključiti da nema nikakvih zapreka da poslodavac i radnik ugovore da rješavanje sporova radi dopuštenosti odluke o otkazu povjere na rješavanje arbitražnom sudu.
Argumenti sudova
Unatoč tim jasnim zakonskim odredbama sudska praksa zauzela je stajalište da sporovi radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu nisu arbitrabilni. To ujednačeno stajalište opravdavaju navodom da je za rješavanje spora radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu izrijekom propisana sudska mjerodavnost te, osim toga, da je pitanje otkaza ugovora o radu uređeno strogim propisima. Zato sudovi zaključuju da spor radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad nije arbitrabilan, pa ni arbitražna klauzula iz ugovora o radu nije valjana.
Dakle, sudovi svojim odlukama pokazuju da je za rješavanje predmetnog spora mjerodavan samo sud, zbog čega sudovi poništavaju pravorijeke arbitražnog suda i odbacuju tužbu. U tim slučajevima radnici zbog zastare i proteka prekluzivnih rokova iz Zakona o radu više ne mogu podnijeti tužbu sudu radi utvrđivanja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, pa gube pravo na sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa.
Oprezno s mjerodavnošću
Iako je poslodavac slobodan dobrovoljno postupiti prema arbitražnom pravorijeku kojim je proglašena nedopuštenom odluka o otkazu i vratiti radnika na posao, treba znati da će, odluči li poništiti takav pravorijek, zasigurno uspjeti u tome. Nisu poznati slučajevi da bi arbitražni sud zbog nearbitrabilnosti tih vrsta sporova odbacio tužbu već u arbitražnoj fazi, zbog čega je i cijeli arbitražni postupak na kraju uzaludan i financijski prilično tegoban za obje strane arbitražnog postupka. Moguće je i da poslodavci, svjesni takve sudske prakse, i dalje svjesno pristaju na ugovaranje mjerodavnosti arbitražnog suda za rješavanje sporova o utvrđenju nedopuštenosti odluke o otkazu, u arbitražnom postupku ne osporavaju mjerodavnost arbitražnog suda te čekaju ishod arbitražnog postupka kako bi u slučaju donošenja osporili pravorijek u radnikovu korist, ako se donese, te na kraju onemogućili radnika u ostvarenju njegovih prava.
Dok se ne promijeni sudska praksa, treba dakle izbjegavati ugovaranje mjerodavnosti arbitražnog suda za rješavanje sporova radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu te biti svjestan da je za rješavanje te vrste sporova mjerodavan jedino redoviti sud.