Stečajni je zakon jasan: tko u propisanom roku nakon objave predstečaja ne prijavi svoju tražbinu, neće ući u postupak. To neće izboriti ni na sudu, jer sud će nepravodobno prijavljenu tražbinu odbaciti. No što s onima koji iz opravdanih razloga nisu vidjeli obavijest o pokretanju predstečaja?
Piše: Stjepan Lović, odvjetnik, Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Predstečajni je postupak mogućnost za sanaciju poslovnih i financijskih problema jer omogućava restrukturiranje duga i pronalaženje održiva rješenja za podmirenje obveza. Dakle, cilj je predstečaja propisan odredbama Stečajnog zakona održati djelatnost društva. Zakonska regulativa koja se odnosi na prijavu potraživanja vjerovnika stroga je i jasna te su rokovi kratki. Vjerovnici nakon objave rješenja o otvaranju predstečaja na e-Oglasnoj ploči unutar roka od 21 dana trebaju prijaviti Fini svoju tražbinu, pa i onu za koju već vode sudski postupak. Riječ je o prekluzivnom roku, pa će sud prijavu tražbine podnesenu nakon isteka roka za prijavljivanje odbaciti rješenjem, a u postupku koji se vodi u vezi s neprijavljenom tražbinom odbaciti tužbu.
Presuda Europskog suda
U kontekstu navedenoga zanimljiva je recentna presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje: Sud) objavljena 21. siječnja 2025. u predmetu ‘Merčep protiv Hrvatske‘. Naime, u toj presudi Sud je zauzeo pravno shvaćanje da je odbacivanje tužbe isključivo zbog nepravodobne prijave potraživanja u predstečaju predstavljalo pretjerani formalizam, čime je povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao jedno od temeljnih ljudskih prava.
Podnositelj je vodio parnični postupak radi naknade štete protiv medijske kuće u odnosu na koju je tijekom postupka pokrenut predstečaj. Budući da se s danom otvaranja predstečaja prekidaju parnični postupci, nastupio je prekid postupka koji je vodio podnositelj. Predstečaj je pokrenut tijekom 2013., kada je bio reguliran pravilima tada važećeg Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, pri čemu je rok za prijavu tražbina iznosio trideset dana, a posljedica neprijavljivanja tražbine istovjetna je sadašnjoj – vjerovnici gube pravo na namirenje tražbine. Ujedno dužnik ima obvezu prijaviti sve svoje obveze prema vjerovnicima te obavijestiti o postupcima u tijeku.
Ta zakonska odredba postavlja jasan okvir koji, iako je njegov cilj ubrzanje postupka i osiguranje ravnoteže između dužnika i vjerovnika, istodobno postavlja određene zapreke vjerovnicima, kojima možda nije poznato da je otvoren predstečajni postupak ili ne mogu na vrijeme podnijeti prijavu svojih potraživanja, čime se suočavaju s pravnim posljedicama koje mogu ugroziti ostvarivanje njihovih prava. U predmetu pred Sudom ključnu ulogu imao je upravo taj procesni element. Naime, podnositelj nije na vrijeme prijavio svoje potraživanje zbog kojeg je vodio parnicu, pa je izgubio pravo naknadnog pokretanja postupka radi naplate potraživanja.
Zapreka ‘pravičnom suđenju‘
Sud je u tom slučaju identificirao ključan element koji se odnosi na pretjerani formalizam u postupcima, koji nastaje kad sudovi prekomjerno naglašavaju postupovna pravila, zanemarujući širi kontekst prava pojedinca na pravično suđenje. Pri tome je posebno cijenio okolnost da se u odnosu na nepravodobno prijavljenu tražbinu i prije otvaranja predstečaja vodio spor pred sudom, slijedom čega je bilo izgledno da bi dužnik takvu tražbu osporio i da je na vrijeme prijavljena te bi u konačnici isti taj sud odlučivao o osnovanosti tražbine. Iako su pravne norme koje reguliraju predstečaj stroge i jasno definirane, sudovi su bili pozvani da preispitaju njihovu primjenu u situacijama koje ugrožavaju pravo na pristup sudu i na pravično suđenje.
Sud je u obrazloženju naglasio da formalistički pristup, poput odbacivanja tužbe zbog formalnog propusta u prijavi potraživanja, može rezultirati nepravednim ograničenjem pristupa sudu. U postupku je naglašena važnost ‘razmjernosti‘ primjene zakonskih normi, koja bi trebala uzeti u obzir okolnosti svakoga pojedinog slučaja i osigurati da formalnosti ne rezultiraju neopravdanim uskraćivanjem pravičnosti.
Uspostavljanje ravnoteže
Iako ta sudska presuda opravdano upozorava na potrebu balansa između striktnih zakonskih pravila i zaštite ljudskih prava, potrebno je ocijeniti primjenjivost njezinih zaključaka na važeće odredbe Stečajnog zakona. Naime, u predstečaju vjerovnici se svrstavaju u isplatne redove te se namiruju prema prihvaćenom planu restrukturiranja. U odnosu na tražbinu vjerovnika koja nije prijavljena niti je dio plana restrukturiranja, opravdano je pitanje na koji bi se način namirivala takva tražbina s obzirom na to da se spor u vezi s njom vodio prije otvaranja predstečaja pa se ne bi moglo smatrati da je nastala nakon otvaranja predstečaja.
Odgovor na postavljeno pitanje nudi članak 62. Stečajnog zakona, kojim je određeno da se tražbina vjerovnika koji svoju tražbinu nije prijavio u predstečaj premda je uredno bio obaviješten o njegovu otvaranju može namiriti samo na način, u rokovima i pod uvjetima koje predviđa plan restrukturiranja za tražbine skupine vjerovnika kojoj bi dotični vjerovnik pripadao da je prijavio tražbinu. Izmjenama Stečajnog zakona iz 2022. prepoznata je problematika pretjeranog formalizma, stoga je uspostavljena veća ravnoteža između ostvarenja cilja predstečaja i prava na pravični postupak, pa bi i vjerovnici koji nisu na vrijeme prijavili tražbinu mogli namiriti potraživanje.