Piše: prof. dr. sc. Lajoš Žager, Ekonomski fakultet – Zagreb
Dobit nije moguće stvoriti računovodstvenim politikama, ali njima se može utjecati na visinu iskazane dobiti. Bit je u tome da se među više mogućih varijanti izabere ona najpovoljnija, i to ne samo s aspekta postojećeg obračunskog razdoblja nego i boljeg poslovanja u budućnosti
Oduvijek je kriza nešto što se želi izbjeći, ali se očekuje. Pritom se ističe kako je u dobrim godinama potrebno stvoriti pretpostavke za lakše suočavanje s posljedicama krize. Još od biblijskih vremena (sedam gladnih godina) preko Benedikta Kotruljevića pa do suvremenih ekonomista pitanje stvaranja rezervi za crne dane uvijek je prisutno. Odgovor koji su na to važno pitanje ponudili računovođe svodi se na načelo opreznosti te izbor i primjenu onih računovodstvenih politika koje su utemeljene u načelu opreznosti. U postojećim uvjetima, zbog krize uvjetovane koronavirusom, ta je problematika važna i za niz poslovnih subjekata. Da su u prijašnjim, relativno dobrim godinama stvorene rezerve, mnogi poslovni subjekti lakše bi se nosili s posljedicama krize.
Načelo opreznosti
Računovodstvene politike uobičajeno se opisuju kao niz pravila koje je menadžment prihvatio pri pripremanju i objavljivanju financijskih izvještaja. One se definiraju na temelju prihvaćenog okvira financijskog izvještavanja. U tom kontekstu najvažnija su računovodstvena načela, posebice načelo opreznosti, čija je uloga veoma važna u procjeni. Imovinu uvijek treba podcijeniti, a obveze precijeniti (prihode priznate samo kad su sigurni, a rashode i onda kad su mogući) kako bi se iskazala manja dobit. Tako se stvara rezerva (tiha pričuva) koja je, zapravo, skrivena dobit. Dakle, nije ideja da se stvori mala dobit. Naprotiv, treba ostvariti što veću dobit, ali treba biti oprezan u njezinu iskazivanju. Jednostavnije rečeno, dio dobiti treba 'sakriti' i tako stvoriti rezervu za buduće poslovanje.
Buduća obveza
Stvaranje rezervi za buduće rizike uvijek je dobra ideja. Međutim, često se ne razumije kako se te rezerve stvaraju. Ako se kaže da je potrebno priznati neke troškove koji još nisu nastali i tako odmah priznati buduću obvezu, tako se skriva dobit i stvara rezerva za budućnost. Na prvi pogled to djeluje pomalo čudno. Kako se skrivanjem dobiti (promjenom strukture pasive) stvorila rezerva? Odgovor je prilično jednostavan: iskazivanjem manje dobiti omogućeno je da se smanje izdaci po osnovi raspodjele dobiti i da se u aktivi bilance zadrži najdraža imovina – novac. Tim novcem moguće je pokriti buduće rizike, tj. buduće izdatke. Važno je istaknuti kako je pri stvaranju rezervi za buduće poslovanje bit uvijek u tome da se poigravanjem obračunskim veličinama ne stvore pretpostavke za odljev novca, nego da se novac sačuva za buduće vrijeme u kojem se očekuju rizici.
Igra više i manje
Primjeri najčešćih računovodstvenih politika kojima se u našim uvjetima utječe na veličinu ostvarenog rezultata jesu one vezane uz procjenu zaliha, dugotrajne imovine i amortizacije, priznavanje prihoda i otpis potraživanja te dugoročna rezerviranja. Ako se želi primijeniti načelo opreznosti, zalihe treba priznati prema što je moguće nižim vrijednostima i tako su iskazani veći troškovi. Slično je s amortizacijom. Ideja je da dugotrajna imovina bude iskazana prema što nižoj vrijednosti, a trošak amortizacije što veći. Nadalje, u otpisu potraživanja nastoji se otpisati što više podraživanja i tako podcijeniti imovina te iskazati veći rashodi. Slično je s dugoročnim rezerviranjima. Tu su veći troškovi posljedica priznavanja budućih obveza. U svim tim situacijama iskazana je manja dobit, a dio dobiti koji je skriven prenesen je u budućnost. Dakle, u budućnosti nas očekuje 'ugodno iznenađenje'.
Skriveni gubitak
Nasuprot tome moguće je govoriti i o skrivenom gubitku koji, zapravo, proizlazi iz nepoštovanja načela opreznosti i precjenjivanja imovine i/ili podcjenjivanja obveza. Tako se dobit iz budućih vremena povlači u sadašnjost i pokriva se stvarni gubitak ili se uvećava stvarna dobit sa svim mogućim posljedicama na novčani tok. U ovom slučaju u budućnosti nas očekuje 'neugodno iznenađenje'.
Na temelju navedenoga na prvu bi se reklo da je računovodstvenim politikama moguće stvoriti dobit. Međutim, sasvim je jasno da to nije moguće. Riječ je samo o tome da je računovodstvenim politikama tijekom duljeg vremena u pojedinim obračunskim razdobljima moguće utjecati na visinu iskazane dobiti. Bit računovodstvenih politika upravo je u tome da se među više mogućih varijanti izabere ona najpovoljnija, i to ne samo s aspekta postojećeg obračunskog razdoblja nego i boljeg poslovanja u budućnosti. Ako pritom vodimo računa o načelu opreznosti (razboritosti), tada ćemo u postojećem razdoblju, posebno ako nam dobro ide, iskazati manju dobit i stvoriti rezervu (pričuvu) te tako dio dobiti prenijeti u budućnost kad očekujemo rizike. U takvoj situaciji lakše se nosimo s izazovima krize. Sasvim je sigurno da se računovodstvenim politikama ne mogu riješiti posljedice krize, ali isto je tako sigurno da je s pomoću njih moguće stvoriti pretpostavke za lakše suočavanje s izazovima koje ona nosi.