Green deal odnosno Zelena tranzicija nova je europska strategija rasta, koja će Uniju, tako barem smatraju činovnici u Bruxellesu, pretvoriti u moderno, resursno učinkovito i konkurentno gospodarstvo. Cilj je europskog Zelenog plana jest učiniti Europu klimatski neutralnom do 2050., potaknuti gospodarstvo zelenom tehnologijom, stvoriti održivu industriju i promet te smanjiti onečišćenje. Pretvaranje klimatskih i ekoloških izazova u prilike učinit će tranziciju pravednom i uključivom za sve.
O izazovima oko Zelene tranzicije porazgovarali smo sa Draženom Jakšićem, ravnateljem Energetskog instituta Hrvoje Požar. EU je, kaže Jakšić, usvojila ciljeve za smanjenje emisije stakleničkih plinova, povećanje energetske učinkovitosti i povećanje udjela obnovljivih izvora energije i Hrvatska ih relativno uspješno ispunjava u usporedbi s ostalim zemljama članicama.
Što to konkretno znači? Kako se ta zadaća ispunjava?
– Hrvatska je značajno povećala proizvodnju iz obnovljivih izvora energije izgradnjom vjetroelektrana i solarnih elektrana. U energetsku obnovu zgrada uložena su značajna sredstva iz europskih fondova i nacionalnih izvora financiranja. Mnoge su tvrtke također uložile u energetsku učinkovitost i smanjenje potrošnje energije. Stoga se ne može govoriti o pripremama za energetsku tranziciju; ona se već intenzivno provodi.
No, očigledno je da ciljevi postizanja klimatske neutralnosti neće biti postignuti sadašnjim tempom promjena, već se one moraju ubrzati u svim segmentima. Na toj se premisi temelji novi sveobuhvatni paket legislativnih promjena EU 'Spremni za 55' koji će postaviti još ambicioznije ciljeve i instrumente zelene tranzicije.
Tko bi, po Vašem mišljenju, trebali biti predvodnici te tranzicije? Koje industrije i koje tvrtke?
– Ne postoji niti jedna industrija, tvrtka pa ni pojedinac kojeg se zelena tranzicija ne dotiče. Svaka poslovna i ljudska aktivnost troši neki oblik energije, a upravo su učinkovit način potrošnje i čista proizvodnja energije okosnica zelene tranzicije.
One industrijske grane i djelatnosti koje najviše doprinose stakleničkim plinovima imaju pred sobom i najveće izazove u energetskoj tranziciji. Energetski intenzivne industrije, sektor zgradarstva ii prometni sektor zahtijevaju značajna ulaganja kako bi dekarbonizirali svoje djelatnosti i uvele principe održivosti i kružnog gospodarstva.
Postoje li u procesu tranzicije uska grla i kako ih riješiti?
– Poslovni sektor svjestan je potreba za postizanjem energetskih ušteda, ne samo radi doprinosa ublažavanju klimatskih promjena, nego prvenstveno radi smanjenja troškova energenata koji u određenim djelatnostima predstavljaju značajan udio ukupnog troška proizvoda i usluga. Ulaganja u energetsku učinkovitost podižu i konkurentnost kompanija i smanjuju izloženost varijabilnosti cijena energenata.
No, tvrtke često nemaju unutarnje resurse, kako stručne tako i financijske, za dekarbonizaciju svog poslovanja. Premda su izvori financiranja za takve projekate sve brojniji i izdašniji, sve se više očituje nedostatak stručnjaka koji će pomoći u osmišljavanju strategija i mjera za postizanje ušteda, kao i za njihovu implementaciju.
I Energetski institut Hrvoje Požar se sve više okreće poslovnom sektoru upravo pružajući takve usluge. U svojoj smo viziji istaknuli kako želimo biti generator promjena prema klimatski neutralnom društvu i pomažemo tvrtkama u smanjenju potrošnje energije i ugljičnog otiska. U tome sudjeluju i brojne druge tvrtke, energetske agencije i organizacije civilnog društva jer je nužno podizanje svijesti i znanja o zelenoj tranziciji na razini cijelog društva.
Koliko će, prema Vašem mišljenju, rat u Ukrajini ubrzati ili eventualno usporiti ili staviti na čekanje europski Zeleni plan?
– Ova brutalna agresija na Ukrajinu imat će dugoročne posljedice ne samo na europsku sigurnost i stabilnost, nego i na svjetske tokove energije i novca. Ciljevi dekarbonizacije preklapaju se s potrebom smanjenja ovisnosti Europe o ruskim fosilnim energetskim izvorima te će u dugom roku posljedice ovog konflikta povećati napore u zelenoj tranziciji. Za njenu provedbu, osim financijskih sredstava, potrebno je i vrijeme za realizaciju ulaganja u nove energetske tehnologije i energetsku učinkovitost. Stoga je u kratkom roku Europa u velikim problemima.
Kratkoročni fokus je na osiguranju dovoljnih količina prirodnog plina za iduću ogrjevnu sezonu i supstituiranju ruskih energenata s drugih tržišta, a ona su, po logici stvari, udaljenija i skuplja. Pritom je do nezapamćenog porasta cijena energenata došlo neposredno prije izbijanja ove krize. Očito je da da će Europljani biti najveći gubitnici i u sljedećih nekoliko godina plaćati skuplju energiju za zadovoljenje svojih potreba, dok će profitirati druge izvoznice nafte i prirodnog plina.
Skuplji energenti za mnoge tvrtke, nažalost, znače i smanjenje investicijskog potencijala potrebnog za energetsku tranziciju. Radi smanjenja cjenovnog udara na stanovništvo, značajniji dio dodatnog troška bit će prebačen na energetske tvrtke u državnom vlasništvu, što će im dodatno umanjiti potencijal za brzu energetsku tranziciju.
Koliko je uopće jak europski nagon za zelenu tranziciju u svjetlu novih geopolitičkih događaja, sigurno se priča po kuloarima u stručnim krugovima da bi neke zemlje jednu politiku, druge drugu?
– Najnoviji geopolitički događaji naglašavaju važnost energetske sigurnosti, a u tom aspektu diverzifikacije dobave energenata i povećanje razine energetske samodostatnosti, što znači domaće obnovljive izvore. U tom pogledu nema previše prijepora oko smjera tranzicije, ali ih ima oko moguće uloge prirodnog plina i nuklearne energije.
Prirodni plin tretira se kao prijelazno gorivo, koje u prvom redu nadomješta ugljen u proizvodnji električne energije, što sa sadašnjim cijenama i ograničenjima dobave postaje upitno. Uključivanjem nuklearne energije u europsku taksonomiju održivih tehnologija svjedočimo sve većem interesu i razmatranjima oživljavanja ovog niskougljičnog izvora energije koji može značajno doprinijeti energetskoj tranziciji.
No, sigurnosni aspekti koji su naglašeni ovim bezumnim ratom u Ukrajini zamućuju tu perspektivu. Percepcija sigurnosti nuklearne tehnologije ovisi kako o njenoj mirnodopskoj, tako i o vojnoj primjeni i bilo kakav mogući nuklearni incident u okviru ruskog vojnog djelovanja mogao bi ponovno zaustaviti razmatrane projekte nuklearnih elektrana.