Hrvatski san: Bio on američki ili hrvatski, više ne postoji

Izgleda li uspjeh u očima Hrvata kao stjecanje materijalnoga bogatstva, život od iznajmljivanja nekretnina, otvaranje lokalne birtije, fast fooda, odlazak u inozemstvo zaraditi stranu penziju ili je ultimativni životni cilj domaćim ljudima biti poduzetnik, baviti se politikom, raditi ‘od devet do pet‘ u državnom ili privatnom poduzeću ili, pak, nešto sasvim deseto? Ili možda ništa? Odgovor, naravno, nije i ne može biti jednoznačan, no pravo je pitanje u kojem se smjeru razvija način razmišljanja Hrvata o tom pitanju.

Usporedbe radi, prije gotovo sedamnaest godina u jednom od prvih Liderovih brojeva naslovna tema glasila je ‘Hrvatski san – živjeti od rente‘, a doticala se primjera brojnih poduzetnika i ljudi iz javnoga života koji su se uza stalne poslove bavili iznajmljivanjem nekretnina te od toga dodatno zarađivali za život. Iako se čini da se od tada ideja o ‘hrvatskom snu‘ nije mnogo promijenila, domaćem pandanu ‘američkog sna‘ koji objedinjuje ideale demokracije, slobode, prava i jednakosti šansi za sve, stručnjaci s područja ekonomije, politologije i psihologije s time se ne bi složili.

Uz ekonomske i geopolitičke nestabilnosti, ali i stasanjem novih generacija i njihovim izlaskom na tržište rada, u Hrvatskoj se uočavaju znatne promjene u poimanju uspjeha, idealnog načina života, izvora zarade te ulaganja vlastitoga vremena (zapravo jedinoga nepovratnoga resursa) u ono što im je zaista važno. Što je, dakle, današnjem stanovniku Hrvatske san? Što mlade nade donose u tu paradigmu, a za čime čeznu stariji?

Svatko ima svoj san

Individualan je odgovor na pitanje što je to hrvatski san, smatra ekonomski analitičar i konzultant Petar Vušković, obrazlažući da sustav vrijednosti kod svakoga od nas definira pojam ‘hrvatski san‘.

– Kada bismo sve podvukli pod zajednički nazivnik, rekao bih da je to pravo izbora. Izbor je uvijek stvar slobode – ističe Vušković, kojemu se čini da smo slobodu uzeli zdravo za gotovo, na što bi nas trebali podsjetiti upravo nemili ratovi oko nas.

S druge strane, psiholog Dario Car misli da smo svi mi pokušavali živjeti ‘američki san‘ te da ‘hrvatski san‘ ne postoji jer ‘u Hrvatskoj nije postojao uzor čiji bi primjer, ponašanje ili uspjeh potaknuli takvo što‘.

– Psihološki gledano, čovjek je okolišno i iskustveno biće i na njega, posljedično i na njegove snove, utjecaj imaju društvena kultura, mediji, globalizacija, digitalizacija... ‘Američki san‘ uključivao je pristup obrazovanju, mogućnost zapošljavanja, vlasništvo nad vlastitim domom te mobilnost i slobodu da ostvarimo svoje ciljeve. Priče o pojedincima koji su došli iz skromnih uvjeta i postigli uspjeh, kao i o životnom stilu i potrošačkim navikama, često su se promicale jednako i u medijima i u kulturi. Kod nas su uspjesi pojedinaca i na kraju društva često gledani kroz negativnu prizmu. Taj ‘američki san‘ kreirali smo kao mlađe osobe i nadali mu se do prvih zapreka, a onda smo ga korigirali prema stvarnim uvjetima i okružju u kojem smo živjeli ili živimo – objašnjava Car, dodajući da su upravo zbog činjenice da je čovjek iskustveno biće promjene koje su se dogodile u posljednjih nekoliko godina promijenile i način razmišljanja, odnosno ‘smjer‘ naših snova.

Naime, pandemija koronavirusa, lockdown, mijenjanje životnih navika, potresi, strah, nesigurnost, geopolitička kriza odnosno rat u Ukrajini, problem energenata i velika inflacija prouzročili su drugačije poimanje snova.

– Posljedica toga je san ljudi u kojem se žele, prije svega, osjećati sigurnije. Nezavisnije. Ne žele opet izgubiti posao, biti dugotrajno zatvoreni, financijski zavisni i nesigurni. Posljedična heterogenost društva, koja je ionako bila već dovoljno velika, dovela je do toga da je danas teško generalizirati ili staviti bilo što u okvire. U skladu s time, svatko je počeo sanjati i u konačnici živjeti svoj san. Ne hrvatski, ne američki, nego svoj. Osnovni je smjer, pa samim time i san, biti sigurniji, ako ne i siguran – primjećuje Car.

Upravo želja za sigurnošću i smanjenjem neizvjesnosti, ubrzana digitalizacija te rad na daljinu stvorili su prilike uslijed kojih je dio ljudi krenuo u poduzetničke vode, napominje Car.

Uzeti stvar u svoje ruke

– Sa strane psihologije, ljudi su u tome vidjeli priliku za stjecanje nezavisnosti i kontrole, a to su važni psihološki aspekti, koji često igraju ključnu ulogu u odluci ljudi da se upuste u poduzetništvo. Kontrola nad poslovnim procesima i ishodima smanjit će anksioznost i strah od nepredvidljivih situacija. Ljudi koji teže kontroli često će cijeniti mogućnost da sami oblikuju svoj poslovni uspjeh. S druge strane, nezavisnost će nam dati osjećaj autonomije, slobode izbora kao i smanjeni osjećaj nemoći – pojašnjava Car.

Pojednostavnjeno rečeno, ljudi su odlučili uzeti stvari u svoje ruke da bi ponovno, barem prividno, preuzeli kontrolu nad svojim životom i karijerom, a tako i ostvarili svatko svoju verziju ‘hrvatskog sna‘. Međutim, usprkos tomu što se možda stvorio dojam da je tijekom i nakon pandemije mnogo ljudi odlučilo krenuti u poduzetništvo otvaranjem obrta, pokretanjem startupa i raznih biznisa, Vušković ipak ističe da je u tom razdoblju više tvrtki propalo nego što se novih osnovalo.

– Još je malo poduzetničke inicijative. Usudio bih se reći da smo razvili rentnu ekonomiju. Živimo od apartmana i iznajmljivanja stanova. Prema broju nekretnina drugi smo u Europi – ističe Vušković.

Sasvim je jasno da će renta biti čest izvor prihoda u zemlji koja je pri vrhu u EU-u prema privatnom vlasništvu nad nekretninama po glavi stanovnika, smatra i politolog Karlo Jurak.

– Isto tako i prirodno-geografske i klimatološke zadanosti omogućuju da ljetni turizam pokrpa slabost drugih gospodarskih djelatnosti – dodaje Jurak, napominjući da nije sklon korištenju termina ‘hrvatski san‘, pogotovo u kontekstu stereotipa poput rente, kafića i spajanja neradnih dana, jer izvrće pozitivnu konotaciju izvornog oblika ‘američkoga sna‘.

Stoga se upravo zbog ekonomskih, ali i kulturnih trendova, koji su nezavisni od volje izoliranog pojedinca, mijenja i razmišljanje Hrvata, napominje Jurak.

– Dolaskom novih tehnologija, promjenama dominantnih paradigmi i većom otvorenosti prema zapadnjačkim trendovima neki novi oblici (ne)ekonomskog ponašanja postaju sve prihvatljiviji – paušalni obrti, jer su relativno jednostavni i s manjim davanjima, slično je vrijedilo i za j.d.o.o.-ove, i male tvrtke, jer se struktura ekonomije sve manje zasniva na velikim pogonima, a to je i zahtjev suvremenog postmaterijalističkog društva, kojemu se na razne načine sve više teži. Sve to utječe onda i na misao, naravno – objašnjava Jurak.

Pogreške starijih

Vuškoviću se, pak, sviđa drugačiji način razmišljanja mladih ljudi jer ‘imaju stajalište i više zahtijevaju‘.

– Najbolje je to vidjeti na tržištu rada. Svoj rad mnogo više cijene, slobodi su dali prioritet naspram materijalnog bogaćenja. Tu slobodu je donio rast standarda. Za njih su to putovanja, zdrav život i prehrana, teretana. Živimo bolje nego prije deset godina. U tome nam je jako pomogla integracija u Europsku uniju i standardizacija poslovanja, odnosno normi, zakona i uredbi – objašnjava Vušković.

Što je to novo u ekonomskom ponašanju što zahvaća društvo, ali i koliko se brzo domaća ekonomija prilagođava diktiranju većih igrača te koliki su kulturni i idejni obrasci koji to oblikuju, najbolje se može vidjeti na novim generacijama, dodaje Jurak.

– Konkretno, i najvidljivije, mladima je, osobito generaciji Z, sve manje važan stalni posao, veliki sustav u kojemu rade, tradicionalna socijalna prava, sigurnost, neovisno o plaći, na nekom mjestu. Važniji postaju fleksibilnost, heterogenost oblika rada, netradicionalna radna i socijalna prava kojima se teži većem izražavanju individualnosti na radnome mjestu, plaća i promjena nabolje, neovisno o stalnosti i sigurnosti posla. Sve je to povezano s promjenom strukture ekonomije – ističe Jurak.

Zbog svih generacijskih, ekonomskih, društvenih i demografskih promjena u zadnjih dvadesetak godina, mlađe generacije učeći na ‘pogreškama‘ svojih roditelja žele u svom životu (pa tako i u poslu) vidjeti svrhu.

– Današnji svijet koji poznaju nove generacije prilično je drugačije okružje od onog koji poznaju generacije njihovih roditelja, iz doba ‘američkog sna‘ i nešto kasnije, koje su trenutačno na istom tržištu rada. Prije dvadeset ili trideset godina najveći su utjecaji na odabir radnog mjesta, poslovne sredine, pa i same industrije bili zadovoljenje osnovnih egzistencijalnih potreba sigurnošću radnog mjesta i prihvatljivim iznosom mjesečne plaće. Ljudi su se ustvari zadržavali na osnovnim potrebama. No naši psihološki profili imaju potrebu, pa tako i mi sami, ‘penjati se‘ i željeti nešto više od pukog zadovoljavanja egzistencijalnih potreba. Danas se mladi sve više okreću zadovoljavanju tzv. viših razina potreba, traže poslove u kojima mogu dati individualni doprinos, u kojima mogu pozitivno utjecati na svoje okružje te pronaći i ispuniti vlastitu svrhu – dodaje Car.

Međugeneracijske dileme

Vušković taj životni stil mladih danas opisuje kao neopterećen te smatra da je zbog toga dobro okružiti se mladima.

– Pogledajte lica hrvatskog umirovljenika ili studenta. Sto puta mi padne na pamet pitanje čemu toliki grč i frustracija u licima umirovljenika. Je li to generacija koja nije ostvarena, ona koja je preživjela rat. Ne znam, to je pitanje za sociologe. Ono što znam jest da je vrijedno okružiti se mladima. Ako uspijete do njih prodrijeti preko slušalica koje imaju na glavi, vidjet ćete koliko možete od njih naučiti – zaključuje Vušković.

Isto tako, stariji će se nerijetko čuditi što im unuci, pa čak i kćeri i sinovi, često mijenjaju poslove ili preuzimaju nestalne i netipične oblike rada, dodaje Jurak.

– Mladi će na to odgovoriti, a u tome će biti sumiran i odgovor na druge međugeneracijske, ali i društvene dvojbe i sukobe: ‘O. K., boomer‘ – zaključuje Jurak.

U svakom slučaju, san u nekom mitskom obliku, bio on hrvatski ili američki, više ne postoji, zaključuje Car.

– Općenita dostupnost svega dokinula je potrebu za snovima u onom obliku u kojem su ga doživljavale poslijeratne generacije i kada se pojavio – naglašava Car.