Nedavno se američka glumica i pjevačica Vanessa Williams (60) usudila na Facebooku objaviti selfie bez i jednog filtra. I to nije sve. Umjesto osmijeha Williams je napravila nimalo laskavu grimasu dok su joj se niz nebotoksirano lice cijedili grašci znoja. Internet je pao u trans.
I dok je, s jedne strane, hrpa fanova slavila autentičnu ljepotu u skladu s dobi, drugu je skupinu zgrozila fotografija bivše američke misice, jer – zašto izgleda tako staro?! Prateći komentare potonjega klana, jedna je korisnica zavapila: ‘Ali vi pljujete i po ljudima s filerima! Koji je vrag s vama? Što se događa sa svijetom?!‘
Uberfeministice
I doista, svakoj prosječnoj korisnici interneta mozak bi mogao eksplodirati pokuša li površnom analizom internetskih komentara otkriti tko je za svijet na društvenim mrežama idealna žena novog doba. Pod tim ‘idealna‘ ne mislim na maštarije patrijarhata, odnosno ideale koji se mogu svesti na definiciju ‘kurve u krevetu, dame na ulici‘ već ono što društvo, a posebno suborkinje, druge žene, očekuje da ona jest i/ili treba biti. Drugim riječima, definira li snažnu, samosvjesnu ženu činjenica da je dovoljno hrabra objaviti selfie s vidljivim tragovima neumitne prolaznosti vremena? Ili je nanošenje botoksa i filera feministički čin, jer žena ima pravo sa svojim licem i tijelom raditi što god hoće?
Upada li se u zamku ako se, primjerice, za nedavno preminulom modnom ikonom Jane Birkin žali objavama fotografija iz njezine mladosti, jer ona već godinama ne izgleda tako, a tim potezom, objasnile su mnoge žene na društvenim mrežama, njezin bogati život i karijeru koja je trajala gotovo do njezina posljednjeg daha ‘svodimo na nekoliko godina u kojima su njezina tjelesna tkiva bila u punoj snazi‘? Ili je i to još jedna woke-zvizdarija koja nameće ženama pravila ponašanja kao što je to činio (i čini) dobri stari patrijarhat? I, tko je veća feministkinja – ona koja slavi lik i djelo pionirki poput Glorije Steinam ili ona koja je feminističkom ikonom proglasila glazbenu zvijezdu Taylor Swift?
Potraga za definicijom ideala moderne žene vrzino je kolo, nemoguće je ne izgubiti se u moru uputa, komentara, stajališta i mišljenja, posebno ako pokušavaš izgraditi vlastiti identitet, saznati tko si i kakva uopće želiš biti. Dakako, o pitanju poput rodne ravnopravnosti u redovima feministkinja postoji zajedničko mišljenje, ali druga su pitanja, ona naizgled frivolna poput kako treba izgledati ili kako se ponašati, kompleksnija nego ikad.
Nova Dolly
Da je to tako potvrđuju i recentni primjeri iz popularne kulture, koja je uvijek bila izvrstan indikator stanja stvari, generalnog raspoloženja i društveno prihvaćenih stajališta. Tako je, primjerice, nedavni HBO-ov uradak ‘Idol‘ s mladom glumicom Lily-Rose Depp maknut sa streaming-platforme nakon snimljenih pet epizoda. Iako autori, glazbenik The Weeknd i kreator popularne ‘Euforije‘ Sam Levinson nisu objasnili zašto je serija završila nakon pet, a ne nakon najavljenih šest epizoda, mediji su prenijeli da su kreatori jamačno podvukli rep nakon što su ih gledatelji razapeli na društvenim platformama. Premda je za većinu komentatora serija mizogino smeće, torture porn, sadistička fantazija Levinsona i egomanijaka The Weeknda, čuo se i slabašan glas onih koji su zaključili da je kontroverzni televizijski uradak sve samo ne to.
Da, ima mnogo eksplicitnih scena (ali, nemaju li i drugi?), ali je priča o zvijezdi u usponu koju se tretira kao potrošnu robu na neki način i feministički manifest. Ona je u kontroli. Ona želi postati roba. Ona je moderna, eksplicitna, do krajnosti dovedena verzija Dolly Parton koja je na pitanje poput ‘Je li svjesna da svi misle da je glupa plavuša i da joj se svi smiju?‘ odgovorila, otprilike, da je šala na kraju na njihov račun misleći, dakako, na činjenicu da je uspješna, bogata i svjesna onoga što ona doista jest, ispod perike, ukrasa za kosu i umetaka za sise.
Egzistencijalistica Barbie
Iako je što se tiče kontroverzi miljama daleko od ‘Idola‘, plastična lutkica Barbie je još jedan pop-kulturni fenomen i ishodište prijepora u javnosti. Otkad je svijeta i Barbie, vjerojatno ne postoji kontroverznija lutkica; igračka koja, za neke, djevojčicama nameće lažne ideale, čini ih nesigurnima i ubija samopoštovanje, a za druge je obična lutka kojom se djevojčice (i dječaci) igraju života (i liječe frustracije budući da nemali broj završi dekapitirano i ošišano). U prvom vikendu prikazivanja novog holivudskog blockbustera ‘Barbie‘ u režiji Grete Gerwig oboren je rekord za najveći američki debi u 2023. sa zarađenih 155 milijuna dolara, a film već slovi kao jedan od najpromoviranijih filmova svih vremena.
Osim što se produkcijska kuća Warner Bros. u suradnji s kompanijom Mattel dobrano potrudila obojiti svijet u ružičasto, neki su mediji ponovno povukli pitanje je li Barbie ultimativna feministkinja ili droca (bimbo)? Na koji su se način njezini lik i djelo prilagodili potrebama i željama milenijalki koje su s njom odrastale i pripadnicama generacije Z koje tragaju za vlastitim identitetom? Kako su kreatori i glumci (Barbie utjelovljuje talentirana Margot Robbie) objašnjavali na konferencijama za medije, filmom su pokušali udahnuti novi život čuvenoj lutkici, dati joj glas (i mozak), učiniti stvarnom. I za to nije postojao bolji trenutak.
Kako je novinarka, komičarka i voditeljica ABC-jeva podcasta ‘Schmeitgeist‘ Ange Lavopierre izjavila The Sydney Morning Heraldu, ako je suditi prema najavama, nova je Barbie progresivna, mrvicu mračna te svjesna opasnosti i prijetnji svijeta u kojem živi. Iako je njezina vanjština iskričava i ružičasta, a ona nadnaravno dobro građena, kreatori su njezin život pokušali učiniti manje plastičnim. Ona se šali na svoj račun, postaje svjesna činjenice da se i njezin ružičasti Barbie-svijet može srušiti te je, vjerovali ili ne, muče egzistencijalistička pitanja, poput – smrti.
Bimbo 2.0
Barbie je, barem prema najavama, postala mnogo sličnija ciljnoj skupini kojoj je film namijenjen (GenZ i milenijci), jednoj od najkompleksnijih, najsvjesnijih i politički najaktivnijih dosad. Upravo zbog te generacijske kompleksnosti i, kako Lavopierre to zove, hrpe mjehurića u kojima žive u digitalnom svijetu ne postoji konsenzus o tome što je uspješan život (za starije generacije završen fakultet, dobar posao, brak i obitelj), a kamoli što je idealna žena (za starije generacije žena, majka, kraljica). I pazite ovo: to više ne zna ni simbol ideala za mnoge djevojčice – Barbie.
Također, to što su holivudski producenti odabrali upravo ovaj trenutak da ožive popularnu lutkicu nije nimalo slučajno jer posljednjih godina jača supkultura mladih žena koje slave ženstvenost, visoke potpetice, šminku i kozmetičke tretmane. Pritom, za razliku od prethodnih generacija, to ne gledaju kao način da ugode (svojim) muškarcima već hiperženstvenost tretiraju kao alat samoizražavanja, slobode, feminizma. Komičarka i novinarka Lavopierre taj je pokret nazvala Bimbo 2.0 te ga opisala kao složen, ironičan i raznolik val novog feminizma.
Žene koje se identificiraju s tim novim valom, čak će, poput Dolly Parton, glumiti da su glupave, ali ne da bi nešto dobile već da ne bi morale odgovarati na glupa pitanja. Kad bi se sedamdesetih, kako nastavlja autorica, neku osviještenu ženu proglasilo barbikom, to bi se doživjelo kao uvreda, a čak su i aktivistkinje na feminističkim prosvjedima nosile plakate ‘Ja nisam Barbie!‘. Danas se Barbie biva izborom. Barbie je lutkica zato što je ona to odabrala biti. U tom smislu nova, filmska verzija Barbie potpuno je u skladu s duhom vremena, vrlo kompliciranim feminizmom nove generacije.
Pet činova
I da, feminizam nove generacije iznimno je teško definirati, jer on ne samo da slavi već i istodobno kudi i bore i botoks, savršeno tijelo i dlake pod pazuhom, domaćice i žene s karijerom. To je svijet u kojem ne postoji dogovor što žena jest, treba ili želi biti. To jako zbunjuje, ali je, zapravo, najbolje što se moglo dogoditi. Taj kaos oslobađa. Ako je te sreće pa na vrijeme shvati da što god da napravi neće ugoditi društvu i sestrama feministkinjama, ugasit će internete i okrenuti se sebi, čuti svoj autentični glas. I upravo je to ultimativni iskaz feminizma, ideal žene novog doba. O tome u svojoj dokumentarnoj ispovijedi ‘U pet činova‘ govori feministička ikona Jane Fonda.
Naime, Fonda je svoj život podijelila u pet činova, a svaki je nazvan prema muškarcima koji su obilježili faze njezina života, a tek je posljednji čin nazvan – ‘Jane‘. Fonda je istražila sve oblike ženstvenosti, ona je bila poslušna kći, erotična Barbarella, hrabra aktivistkinja koja se družila s Crnim panterama i uzorna supruga. No tek nakon što je odbacila ideje o tome što treba biti, prestala se prilagođavati svijetu i, prije svega, muškarcima u svom životu, otkrila je što doista želi. Postigla je ideal. Baš kao Barbie 2.0. i Vanessa Williams s početka priče.