Domaći ‘sport‘ u kojem pobjeđuje onaj koji je ulovio najviše turistkinja – galebarenje – odumire u svojoj autentičnoj formi i postaje simbol nekih drugih vremena u kojima se, kazat će stari galebovi, živjelo ljepše. No pričekajte prije negoli pustite suzu, jer stvari nisu tako jednostavne
Iako pripadaju porodici mediteranskih zavodnika, dalmatinski galebovi endemska su, prilično ugrožena vrsta. Tek rijetki mladi primjerci slijede put iskusnih galebova koji su dobrano premašili šesto desetljeće i početkom sezone oštre svoje kljunove, navlače bermude i lanene košulje pa, namirisani i namašćeni, dočekuju strankinje na kolodvorima i u trajektnim pristaništima, pomognu im s kovčezima, udijele koji savjet na krnjem ‘stranjskom‘ i namignu do sljedećeg susreta u šetnji rivom, pod svjetlom mjesečine.
Galebarenje, domaći ‘sport‘ u kojem pobjeđuje onaj koji ulovio najviše turistkinja, odumire u svojoj autentičnoj formi i postaje simbol nekih drugih vremena u kojima se, kazat će stari galebovi, živjelo ljepše. No pričekajte prije negoli pustite suzu, jer stvari nisu tako jednostavne. Zapravo, galebarenje je jedna od tradicija koje nedvojbeno ulaze u arenu seksizma i mizogonije.
Muškarci u ovoj priči možda jesu utjelovljenje mitskih mediteranskih ljubavnika, blagoglagoljivi, šarmantni i privlačni, ali žene nisu ništa drugo nego čisti objekti požude, trofeji koje se osvaja i za čije se osjećaje ne mari. Čim osvoje, muškarci gube interes, a za srcobolju su si žene same krive. Jer su tuke. Trebale su znati da su galebovi slobodni ko vjetar; vezat ih se ne može.
Razrađena strategija
Legenda kaže da je ‘sport‘ ime dobio po manevru koji galeb izvodi dok lovi svoj plijen. Njegova strategija pomno je razrađena; on preživljava manipulacijom i nadmudrivanjem. Iako su muškarci galebovi siti i napiti, njihovi životi ne ovise o dnevnom ulovu; prema količini ulovljene ribe stječu status u lokalnoj zajednici dvonogih beštija. Da se razumijemo, uspjeh galeba nije ovisio o njegovu izgledu (iako je on pomagao), nego o pameti, umreženosti, lukavosti i manipulativnim sposobnostima.
Svaki pravi galeb morao je znati koju riječ stranog jezika, biti dobro umrežen s konobarima, recepcionarima i iznajmljivačima smještaja. Morao je znati nabaciti osmijeh i poznavati barem osnove bontona te usto biti malo divlji, sirov, pustolovan (jer što će jednoj Njemici na odmoru uglađen muškarac, takve imaju kod kuće). Trikovi zanata prenosili su se s koljena na koljeno, ali pravo se znanje stjecalo iskustvom.
Lakši plijen
Prije šest godina Slobodna Dalmacija objavila je briljantna svjedočanstva dalmatinskih galebova koji su podijelili tajne svog zanata. Tako je jedan, specijaliziran za Čehinje, za koje ‘neće reći da su lake, već spremnije za love story‘, objasnio da strankinje padaju jer su oko njih agave, tamarisi i borovina, more šapuće, a one željne avanture i ljubavi. Pritom se pazilo da se ne ‘skuvaju‘ gošće iz iste ekipe, a nikako ni iz istog hotela.
Budući da su paralelno obrađivali više strankinja, nisu ih vodili na ista mjesta jer to bi, rekao je Slobodnoj, bila katastrofa. Drugi je pak naveo da su rastanci bili najgori, srceparajući, a neki su se znali bacati i u more za brodovima. Ali, srećom, s novim su brodom dolazili i novi komadi. Domaće dame, znajući da lokalni galebovi vrebaju preplanule došljakinje, držale su se po strani i, prema svjedočanstvu šarmera, bile najtvrđi orasi.
Toksični maskulinitet
Nije se samo činilo da su lokalke i strankinje s dva različita planeta; one su to doista i bile. Naime, galebarenje je procvalo nakon što je Jugoslavija svoju obalu otvorila stranim posjetiteljima. Žene koje su dolazile sa Zapada doista su bile otvorenije, ležernije, često u potrazi za ljetnim romansama i avanturama iz ljubića, a ‘Jugoslavenke‘ su (barem javno) živjele prema pravilima patrijarhata. Očevi su propupale djevojke čuvali od muškaraca kakvi su bili i oni.
Lokalni mladići svoje su prijateljice, susjede i sestre branili od šapa sličnih šarmera i zavodnika jer su i sami znali kamo to može odvesti. Zavođenje lokalne žene vuklo je sa sobom odgovornost i obvezu, a strankinje su predstavljale oslobođeni Zapad, bez inhibicija. Stoga nije bilo ništa slađe nego loviti ljeti. Kad je (muškarcima) sve dopušteno.
Taj mitski arhetip mediteranskog zavodnika postao je jugoslavenski turistički brend i nitko nije propitivao činjenicu da se iza maske nasmijanoga galeba krije toksični maskulinitet. Bila su to doista drukčija vremena, a kad je seksizam i mizoginija u pitanju, galebarenje je bila jedna od njegovih benignijih formi i zato nikad nije doživjelo javnu osudu.
Žene su u znatno nepravednijem položaju nego danas bile i kod kuće i na svome radnome mjestu. Sekretarice su naučile šutjeti kad ih direktor uhvati za guzu, a supruge odmahnuti rukom kad su ih muževi varali, jer ‘to im je u prirodi, ne mogu ga držati u gaćama‘.
Uškopljena vrsta
U ova moderna vremena žene dižu glas, sudjeluju u pokretu #MeToo, bore se za svoje pravo da biraju karijeru umjesto majčinstva i, pazite sad ovo, godišnji odmor a da ih ne oblijeću ‘narajcani‘ lokalci. Galebarenje je u njegovu autentičnom obliku jednostavno pregazilo vrijeme. No to ne znači da mladi muškarci ne trljaju ruke početkom sezone i ne raduju se svom sezonskom plijenu.
I dalje vrebaju i love, ali sistem je drukčiji. U svijetu društvenih mreža svjesni su da ne mogu posve sakriti svoj identitet kao što su to mogli galebovi u zlatno doba jugoslavenskog turizma, pa tako ni manevrivati s više strankinja istodobno. Ni mlade dame, bile one lokalke ili strankinje, ne boje se i same biti lovkinje te odabrati galeba s kojim će se ljubiti pod tamarisom.
I zato je odgovor na pitanje je li galebarenje umrlo – jest. Zajedno s bratstvom i jedinstvom, sindikalnim odmorima i sladoledom iz mašine. Treba li za njim žaliti? Da, ali samo ako se promatra iz poetičnoga, nostalgičnog rakursa. Zagrebe li se ispod površine, žene mogu biti sretne što su šarmantni, ali toksični galebovi uškopljeni.