Znanja
StoryEditor

Dobro došli u eru nemile samopromocije!

05. Prosinac 2015.

Nepregledna ponuda ‘ja’ koju su otvorile neslućene mogućnosti komunikacije čovječanstvo je stavila pred nikad veću količinu nekorisnoga javnog sadržaja koji osim nevjerojatne količine banalnosti krasi još samo jedna karakteristika – samopromocija

Strelovit napredak tehnologije donio je neslućene mogućnosti komunikacije, nikad brže, nikad izravnije i nikad, nažalost, besmislenije. Ionako prilično egoistična životinja, ‘mali čovjek’ razvojem društvenih mreža, blogova, foruma i ostalih oblika neposredne komunikacije dobio je dosad nezapamćene mogućnosti dijeljenja veličanstvenog sebe u svim pojavnostima s ostatkom svijeta. Tradicionalni mediji, stjerani u kut tom nepreglednom ponudom ‘ja’, nisu imali previše izbora nego pokušati pratiti trend, pa se čovječanstvo danas može pohvaliti nikad većom količinom nekorisnoga javnog sadržaja koji osim nevjerojatne količine banalnosti krasi još samo jedna karakteristika – samopromocija. Dobrodošli u eru egoizma najneinteresantnijih među nama, gdje je i najgluplji trenutak u danu nekoga tamo pažljivo i detaljno opisan, nerijetko zabilježen i kamerom.

Eksplozija mobitela opremljenih kamerom cijelu je stvar samo dodatno pojačala i ogolila nisku  kvalitetu većine javnog sadržaja danas. Primjera je toliko da ne postoji papir ovog svijeta koji bi zabilježio i sačuvao te vrijedne trenutke za potomstvo, ali zato, srećom, digitalno doba nema problema s prostorom. Ima tu svega, ali s obzirom na to da ne postoji ništa što ljudski rod nije uspio kategorizirati i ovo ispovijedanje može se svesti na nekoliko kategorija, plus pokoji aktualni trend.  Jedna od najizdržljivijih je kategorija osobne ispovijesti, nekoć ograničena na specijalizirane časopise i katkad više proizvod mašte, nego stvarnosti. Ne više, neslužbeni i službeni kanali jednako daju pristup autentičnim ispovijedima o svakoj ‘tragediji’ poznatoj čovječanstvu.

Osobne trice i kučine

Primjerice, Sarah Metcalfe je putem britanskog Telegrapha obavijestila svijet u svibnju o ružnoj poruci koju joj je nepoznati netko zataknuo za automobil. Sarah je, kako saznaje svekoliko pučanstvo Zemlje, bucmasta i ima kronične bolove od fibromijalgije, pa je ispred Tesca parkirala na mjesto za invalide. Drski počinitelj ocijenio je da ‘debljina i ružnoća ne kvalificiraju za invalida’ te da sukladno tome parkira negdje drugdje. Neugodno iskustvo, ne baš i za tekst u novinama. Daleko je unutar toga odbojnija potkategorija osobnih tragedija i velikih životnih potresa, nastalih iz potrebe ljudi da svoje životne tegobe i situacije podijele s ostatkom svijeta, pri čemu je jedno vrijeme posebno jak trend bilo ‘slanje pisama’ svom sinu, majci, nerođenoj bebi, preminulom djedu, ubaci prema potrebi. Nepoznati otac na stranicama Guardiana objavljuje ‘pismo’ svom autističnom sinu kojem obećava da će se uvijek truditi oko njega maksimalno. Sinu takvo pismo ne znači ništa, ali oca promovira u nesebičnog, dobrog čovjeka...

Da je u pitanju tek pokoji izboj osobne muke, stvar bi imala smisla, ali kada javni prostor postane zatrpan takvim ispovijestima, stvar dobiva vrlo neugodan šmek. Postoji, naime, previše iskrenosti i previše osobnog, pri čemu izjavljivanje besmrtne i vječne ljubavi pred cijelim svijetom stvar naprosto pojeftinjuje i čini je sve osim intimnom. Na stranicama Huffington Posta Sarah McBride u iznimno iscrpnom tekstu priča o svom mužu kojeg je izgubila u 24. godini života zbog raka, s tim da priči vrlo moderan ‘zavrtaj’ daju dvije činjenice. Oboje su transrodne osobe i ona je znala za njegovu tešku bolest prije braka.

Emma Aguado, znamo sada svi, zažalila je pristajanje na dijeljenje svojih jajašaca, nakon što je žena koja je primila njezina jajašca zatrudnjela, a ona nije. Ideja je da žena koja želi in vitro oplodnju, ali za to nema novca, podijeli svoja jajašca s neplodnom ženom ili parom, ali u Emminom slučaju život se poigrao s njom sa sebi svojstvenim smislom za ironiju. Nekome možda zanimljiva priča, ali precizan i dug opis brzo izgubi smisao. S druge se strane nalaze stupidne  ispovijesti kojima je vrlo teško naći opravdanje u medijskom prostoru. Anonimna majka podijelila je urbi et orbi uz posredovanje Telegrapha koliko joj je teško pala informacija da je njezina maloljetna kćerka imala spolni odnos. Uistinu, iskustvo je to koje mijenja način na koji gledamo svijet. Nakon što je saznala za posrtaj svoje 15-godišnje kćerke, majka je navalila na nju i sada joj je žao. Stvarno informacija za svijet, ali ni otprilike fascinantna kao ono što se dogodilo Rupertu Thomsonu, koji je izradio listu ‘za’ i ‘protiv’ imanja djece nakon što mu je djevojka obznanila da ne može zanijeti. Kako stvar ide dalje nije teško pogoditi, Rupert nam uširoko i uz podosta literarnog bogatstva tumači taj, sasvim osoban proces.

Ozbiljan problem ima i Valerie Monroe na Huffington Postu, ona nakon podužeg opisa jednoga svog dojenja tumači koliko joj je teško bilo prihvatiti odrastanje svoga sina, da bi u zaključku shvatila kako je to ipak dovelo do još jače povezanosti između njih dvoje. Svijet je tu svakako bogatiji za jedan uvid. Vrhunac te niske osobnih bisera članak je s Guardiana naslovljen ‘Je li dupin osjetio moju tugu?’, u kojem se pripovijeda o događaju s ljetovanja Susan Casey, urednice u jednom njujorškom časopisu, na Mauiju, kada su se tijekom njezinog plivanja pojavili dupini. Okružili su je, jedan joj se približio i pogledao je, ona njega, nakon čega se upitala je li moguće da osjeća njezinu tugu. Susan je, naime, bila tužna zbog smrti svog oca prije dvije godine, a cijeli događaj inspirirao ju je da idućih pet godina radi na knjizi ‘Voices in the Ocean’ (Glasovi u oceanu), jasno o dupinima.

Elline kontemplacije

Odmah uz bok tome nalaze se pioniri ‘osobnog’ na internetu, kolumne i blogovi ljudi čiju je društvenu vrijednost teško ili nemoguće utvrditi, koji pišu o savršeno nevažnim temama. Naravno, i u tom slučaju ‘ugledni’ mediji igraju ulogu katalizatora plitkosti stvaranjem privida relevantnosti koja objektivno ne postoji. Takvo što ne treba tražiti daleko, domaći medijski prostor i više nego obiluje takvim primjerima. Jedan od zanimljivijih i svježijih je svakako Ella Dvornik, kolumnistica Jutarnjeg lista, koja je prostor u jednom od dva najveća dnevnika zaslužila zato što je kćerka poznatoga hrvatskoga glazbenika, ali i djevojka osjetno starijeg Britanca s kojim živi u Londonu. Ako netko sumnja u te referencije, tu je i potvrda u obliku reality showa o životu obitelji u međuvremenu preminule glazbene legende Dine Dvornika, što je zasigurno konačna legitimacija težine nečijih misli. Ella tako hrvatsku javnost gladnu pravih kontemplativnih monologa hrani kolumnama sljedećih naslova: ‘Preko interneta sam prije nekoliko godina upoznala kul dečka i htjela ga vidjeti uživo. Bio je gluh...’, ‘Zamišljam, trudna sam. Uspaničim se. Hoću li ikada biti spremna za dijete?’, ‘Ne želim biti party pooper, božićno vrijeme obožavam, ali neke stvari vezane uz Božić mrzim od djetinjstva. Počet ću od svog rođendana...’ itd. Naslovi govore vjerojatno dovoljno.

Moj čudesni život

‘Koliko čudesan život vodim’ ugrađeno je u temelje društvenih mreža, ali i cijele jedne industrije zabave koja putem raznih platformi nudi uvid u neke bolje, uzbudljivije, fascinantnije živote. Reality televizija u tome je glavni distributer, ali nema medija koji danas ne obiluje nekom verzijom ‘tuđe čarobnosti’. Brojni kablovski kanali od ujutro do navečer prikazuje ove i one ljude u ovim i onim životnim situacijama koje većina može doslovno gledati samo na televiziji. Društvene mreže su kao  stvorene za reklamiranje samog sebe, nekad je dojam da samo za to i postoje, a primjer koji se nameće u tom pogledu je sasvim sigurno Dan Bilzerian, pokeraš i nasljednik, poznatiji kao ‘kralj Instagrama’. Njegov račun sastoji se uglavnom od golih žena, privatnih mlažnjaka, egzotičnih lokacija i neprekidnog tulumarenja, ali mu posao nije lak. Poziciju mu konstantno napadaju skorojevići poput biznismena Tonyja Touttounija i ‘kralja marihuane’ Michaela Straumietisa. To su samo ljudi koji su promociju sebe na Instagramu napravili svojim zaposlenjem, broj manje ili više poznatih faca koje preko Twittera, Instagrama i Facebooka planetu obznanjuju svoju predivnost matematika tek treba izmisliti.

Posveti mi malo pozornosti

Praznina osobnih iskustava pojačana je pozornošću koju pod svaku cijenu žele privući. Kad bi bila riječ o nečemu što se dijeli između prijatelja, znanaca i bliskih osoba, bila bi to najnormalnija stvar na svijetu, bio bi to jednostavno život.

Problem nastaje kad sasvim intimne stvari ljudi imaju potrebu podijeliti s cijelim svijetom, čime one dobivaju sasvim novu patinu prizemnosti i počinju djelovati kao nekakva čudna samopromocija, očajnička manifestacija potrebe za pažnjom i davanjem neke veće važnosti svom iskustvu ili emocijama. Sasvim je sigurno da takav sadržaj ima svoju publiku, međutim, to je jedva opravdanje. Vjerojatno ne postoji glupost koja ne bi mogla naći svoju publiku jer malo što na ovom svijetu ne može naći svoju publiku, a osim toga sadržaj ne dobiva čarobno na važnosti zato što ga netko konzumira. S druge strane, može je zadržati upravo kada ga konzumiraju samo oni kojih se uistinu tiče. Kad je riječ o ostalim kategorijama, njihovu realnu nevrijednost u okviru javnog ne treba posebno objašnjavati, neki se životi doimaju kao izmišljeni za reklamu, a o vrijednosti mora opservacija, razmišljanja i kritika ljudi bez ikakve opipljive podloge i kredibilnosti u životu ne treba trošiti riječi. 

23. studeni 2024 01:30