One koji su proveli imalo više vremena u Belgiji obnevidjelost vlasti prije i tijekom terorističkih napada nije nimalo iznenadila. Belgija, posebice glavni grad, ostavlja dojam duboko neorganizirane zemlje čija bizarna ležernost katkad djeluje teško objašnjivom.
To što se mjesecima tražilo sudionika pariških napada Salaha Abdeslama, koji je za to vrijeme mirno planirao sljedeći napad i uspostavljao novu ćeliju usred Bruxellesa, duboko je porazna za belgijski represivno-istražni aparat. Mnogo više zabrinjava spoznaja da vlast uopće ne kontrolira situaciju u nizu četvrti koje su gotovo eksteritorijalne i mogu mjesecima skrivati najtraženije ljude na svijetu, štoviše, logistički im omogućiti planiranje novog napada. Koje su to, odavno se zna i izbjegava u širokom luku (primjerice, dio Schaerbeeka, inače četvrti odmah do Komisije, Molenbeek koji se naslanja na središte grada i slovi kao džihadistička središnjica itd.)., a kao problem postoje već desetljećima i prijetnja su elementarnoj sigurnosti građana.
Mnogi koji u gradu borave nekoliko desetljeća reći će da je sigurnosna situacija danas zapravo i bolja nego što je nekoć bila, a to zaista govori sve. Nadalje, prema dostupnim informacijama, Abdeslam je imao neka saznanja o novim napadima, ali belgijska vlast od njega danima očito nije uspjela dobiti nikakve relevantne informacije. Izjava zamjenika premijera u nedjelju "srećom što smo ulovili Abdeslama, spremao je nešto veliko" utoliko djeluje tragikomično iz ove perspektive, kao i tvrdnje prije i nakon napada da Abdeslam surađuje s vlašću.
Na kraju, da ključne točke u državi i gradu nisu bile pod pojačanim nadzorom nakon uhićenja Abdeslama i saznanja o mogućim napadima, jednako je neshvatljiva, ali ne i nerazumljiva svakomu tko je ondje živio.