‘;
Nekoć tema ograničena na ‘radikalnu‘ desnicu i ljevicu, kritika stanja Europske unije u međuvremenu je postala intelektualni mainstream koji je svoju inkarnaciju dobio u instantnom hitu, izvješću Marija Draghija o tome što nije dobro u EU-u i kako to popraviti. Inspiriran time, Lider prenosi razmišljanja hrvatskih stručnjaka i poduzetnika o mogućim rješenjima
Europska unija je 1. rujna prošle godine zabranila proizvodnju i uvoz usisavača koji imaju motor jači od 1600 vata da bi ti kućanski uređaji bili ekološki prihvatljivi, što je odluka koja najbolje dočarava birokratsku opsesiju regulacijama koje, umjesto da pomažu, često izazivaju frustracije i neefikasnost, osobito među onima koji proizvode, inoviraju i stvaraju. Na temelju te odluke proizvođači usisavača su iz prodaje i proizvodnje za tržište EU-a morali izbaciti pojedine modele jer su bili prejaki, što ne bi bio toliki problem da usisavači slabijeg motora sada ne moraju usisavati dulje i posljedično trošiti više struje.
Razljutilo je to mnoge, pa tako i Jamesa Dysona, britanskog izumitelja, industrijskog dizajnera, poljoprivrednika i poslovnog magnata koji je osnovao tvrtku Dyson, najpoznatiju upravo po proizvodnji usisavača. Premda njegova zemlja nije više u EU-u, odluku o zabrani navodno je komentirao više sebi u bradu, ali njegova izjava ‘da je meni pet minuta vlasti u Bruxellesu‘ nekako je dospjela u javnost.
Engleski mediji nisu ulazili u seciranje Dysonovih izjava, jedino su se komentatori koji uz čaj prelistavaju dnevne novine u jutarnjim programima britanskih televizija složili da je ta odluka samo još jedan dokaz da se EU pogubio u regulacijama.
– Manje administracije i manje regulacije za početak bi moglo čuda napraviti u Bruxellesu – našalili su se voditelji i prešli na seciranje događaja na britanskom dvoru.
Pet do dvanaest
Ne rezoniraju tako samo Dyson i komentatori britanskoga televizijskog mozaičnog programa opsjednuti s Kate Middleton i Meghan Markle, već i mnogi drugi, mnogo ozbiljniji akteri unutar EU-a, koji smatraju da bi Unija trebala preispitati svoju regulacijsku filozofiju. Slično misle industrijalci, proizvođači i poduzetnici diljem Europe, uključujući i one u Hrvatskoj, koji sve češće izražavaju nezadovoljstvo europskim odlukama koje djeluju kao da su skrojene u izoliranim birokratskim krugovima, bez uvida u stvarne posljedice na terenu.
Da smo došli do situacije koja bi se mogla opisati analogijom ‘pet do dvanaest‘, dokazao je i onaj koji na neki način ima svojih pet minuta vlasti u institucijama EU-a – Mario Draghi, bivši predsjednik Europske središnje banke, bivši talijanski premijer i jedan od velikih europskih ekonomskih umova. Prije nekoliko mjeseci dobio je od Europske komisije zadatak pripremiti izvješće o svojoj viziji budućnosti europske konkurentnosti i u tom je dokumentu naglasio da EU riskira postati muzej, a ne globalni igrač, ne ubrza li svoje reforme i prilagodbe u svijetu koji se mijenja brže nego ikad. Ponudio je neka rješenja, ali zasad nismo vidjeli da se primjenjuju u praksi.
Stoga smo pitali naše stručnjake kako modelirati politiku europskih institucija da Stari kontinent ne pregazi vrijeme i da nastavi biti donekle važan čimbenik na geopolitičkom zemljovidu. Za Darka Tipurića, profesora na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i predsjednika Hrvatskog društva ekonomista, u presudnom smo trenutku.
– Svijet se neprestano mijenja, a s njime i pravila igre. Bez jedinstva, odlučnosti i vizije EU riskira postati arhitekt koji gradi na pijesku, kako je jednom rekao filozof Edmund Burke. Možda još nije kasno za promjene, ali vrijeme istječe – smatra Tipurić, koji se pita i posjeduje li Europska unija snagu i odlučnost za temeljitu transformaciju, jer svijet ne čeka da se stari poredak prilagodi ritmu novog doba.
A da bi se to realiziralo, potrebno je riješiti ključni izazov, jačanje ekonomske autonomije.
– Bez strateških ulaganja u sektore poput zelene energije, biotehnologije, umjetne inteligencije i digitalne infrastrukture Unija riskira ostati ovisna o vanjskim dobavljačima i tehnološkim liderima izvan svojih granica. Ulaganje bez jasne vizije nalik je na gradnju kuće na nestabilnom tlu, a upravo ta vizija, čini se, često nedostaje. Tehnološka utrka zahtijeva više od sredstava; zahtijeva zajednički fokus svih država članica, što je teško postići u okolnostima unutarnjih podjela. Unutarnja integracija mogla bi biti ključ opstanka, ali također je izvor najveće frustracije. Reforma institucija, ubrzanje odlučivanja i smanjenje međusobnih razlika među članicama su prioriteti, ali i najveći izazovi. Hoće li Unija, paralizirana vlastitom kompleksnošću, uspjeti reformirati samu sebe? – zapitao se Tipurić.
Što o toj temi misle drugi stručnjaci i kakve prijedloge nude kad bi Liderovi sugovornici doista imali pet minuta na vlasti u Bruxellesu, pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.