Na Večernjakovoj konferenciji ‘Hrvatska kakvu trebamo‘ predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović rekla je, prema novinskim izvještajima, da ‘prosječna plaća u Hrvatskoj mora biti barem 7500 kuna‘. Premijer Andrej Plenković uzvratio je ‘da se plaće ne mogu određivati dekretom‘.
I tu bi priči mogao biti kraj.
Predsjednica države založi se za plaće od 7500 kuna. Premijer odgovori da se to ne može postići dekretom. Točno. Ali hajdemo vidjeti uz koje bi pretpostavke i Vladine politike za četiri godine prosječne plaće mogle doći na razinu od tisuću eura
Ali hajdemo uložiti intelektualni napor i promotriti prijedlog iz perspektive koja nije na prvu loptu. Koja znači odbacivanje promišljanja o prijedlogu mjesečne prosječne plaće od 7500 kuna neto. Pustimo načas to sviđaju li nam se Predsjedničina stajališta tijekom dosadašnjeg mandata ili ne sviđaju, bismo li na budućim izborima glasovali za nju ili ne bismo. Bez ikakve namjere preuzimanja uloge odvjetnika, treba primijetiti da je ona navela da su joj taj iznos kao uvjet neodlaska iz Hrvatske spominjali mnogi mladi ljudi koje je susretala tijekom premještanja Ureda s Pantovčaka u sve županije.
Dekret ili KPI?
Uzmimo da Predsjednica nije mislila da bi dekretom trebalo odrediti prosječnu plaću na sedam tisuća kuna. Pretpostavimo da je riječ o srednjoročnom cilju koji se želi postići kako bi se zaustavilo iseljavanje. U tom slučaju rasprava bi mogla imati smisla.
Ima, evo, već dvadeset godina kako političari u Hrvatskoj, lijevi i desni, na vlasti ili u oporbi, u predizbornim vremenima (a i inače) bježe od obećanja koja se svode na neki broj koji kane dostići nakon, recimo, četiri godine mandata. Zadnji koji je bio neoprezan bio je, potkraj prošlog stoljeća, tadašnji šef Hrvatske narodne stranke Radimir Čačić. Obećavao je da će lijeva koalicija (koja je i dobila izbore) u svome mandatu otvoriti dvjesto tisuća novih radnih mjesta. To se nije dogodilo pa su protivnici s desnice uoči sljedećih izbora stalno stavljali sol na ranu, tj. na dvjesto tisuća obećanih radnih mjesta.
Od tada do danas svi obećavaju med i mlijeko, ali nema onih u biznisu tako uobičajenih KPI-jeva (engl. key performance indicators) prema kojima bi se vrlo lako vidjelo jesu li održali obećanje. Moglo bi to biti obećanje o stopama rasta iznad četiri posto nakon treće godine mandata. Ili godišnji rast izvoza od deset posto. Ili deset milijardi eura novih proizvodnih investicija. Pa se onda sve politike prilagode tom cilju.
Jednako tako KPI može biti cilj dostizanja prosječne mjesečne plaće od 7500 kuna neto. Ne bi tu bila riječ o dekretu. Nego o simulaciji što sve treba napraviti da plaća skupine koju se želi zadržati u zemlji bude oko tisuću eura. A onda i uvjerljivo razrađenom programu što će se napraviti da poduzetnici mogu davati zaposlenicima više plaće, a da to ne ugrozi nužno investiranje u nove tehnologije. I da, još jedna sitnica. Poslovni rezultati tvrtki morali bi biti takvi da osim za plaće od tisuću eura i investicije ostane i koja kuna dobiti za vlasnike tvrtki. Naime, mnogima može zvučati čudno pitanje: kog bi se vraga poduzetnici trudili ako im na kraju ne bi ostale bar mrvice?
Politika naglavačke
Da bi poslodavci mogli ključnim zaposlenicima ponuditi prosječne plaće od tisuću eura, tvrtka treba ostvarivati mnogo veću dodanu vrijednost. To traži radikalno smanjenje poreza, investiranje i izvoz
E, sad dolazimo do ključnog dijela. Pretpostavimo da se cilj od prosječne plaće od tisuću eura ipak odnosi na zaposlene u realnom sektoru. Da bi se stvorila dodana vrijednost iz koje bi se mogle isplaćivati takve plaće, poduzetnici bi morali biti rasterećeni porezne presije za bar dvadeset posto. Osim toga, zdravu dodanu vrijednost moguće je ostvariti samo proizvodima više dodane vrijednosti. Najčešće u velikim serijama, i to pretežno za svjetsko tržište. Dakle, ekonomske politike trebaju biti fokusirane na izvoz i stvaranje uvjeta za investicije čiji će proizvodi biti konkurentni u svijetu. Izvoz i kvalitetne investicije mogli bi dignuti stope rasta iznad četiri posto. Pa je i to pretpostavka viših plaća.
Bilo bi zanimljivo, kad bi Vlada imala upotrebljiv ekonometrijski model, proigrati sve pretpostavke koje bi morale biti ostvarene da bi se prosječna plaća (ili plaće onih koje želimo zadržati) podignule na razinu postavljenu kao cilj. Naravno, dizanje prosječne plaće na 7500 kuna znači da se i danas iznadprosječne plaće u realnom sektoru trebaju dizati za otprilike iste postotke. Što onda traži još veću masu plaća, a za nju je potrebna još veća dodana vrijednost. Kad bi neki političar i naručio takvu simulaciju, nakon što bi dobio preduvjete koji se moraju ostvariti, najvjerojatnije bi zaključio da je ipak bolje davati opisna predizborna obećanja. Kakvi brojevi, kakvi KPI-jevi! Ignorirati brojčana obećanja i točka!