U aktualnoj temi tjedna Lider se bavi otpornosti raznih gospodarskih sektora na utjecaje najnovijih geopolitičkih zbivanja. Budući da je energetski sektor u fokusu svih zbivanja i od daljnjeg rasta cijena energenata strepe poduzetnici svih ostalih sektora, donosimo nekoliko perspektiva različitih institucija i stručnjaka koji se bave energetikom.
Ruski napad na Ukrajinu izazvao je neizvjesnost oko sigurnosti opskrbe i nove cjenovne šokove na tržištu energenata. Prema sadašnjim cjenicima procjena je da bi, kad bi se cijene dulje zadržale na sadašnjoj razini, godišnji troškovi uvoza plina, električne energije, ugljena i nafte za hrvatske dobavljače mogli koštati dodatnih 30 milijardi kuna. To govori dovoljno o kolikom se cjenovnom udaru radi, dio toga će sigurno ići na teret profitabilnosti energetskih kompanija, ali to već itekako osjeća i cijelo gospodarstvo i građani.
Kako smo došli do 30 milijardi
Porazan podatak o drastično povećanoj cijeni uvoznih energenata zajedno s izračunom za Lider je dao Ivo Čović, predsjednik Zajednice obnovljivih izvora pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.
Evo kako je došao do neugodnih brojki:
Plin
Hrvatska uvozi oko 2,2 milijarde kubičnih metara, odnosno 23 milijuna MWh plina. U 'normalnim' vremenima cijena MWh iznosila je oko 150 kuna, a sada seže do 900 i više kuna, što bi po toj cijeni rezultiralo troškom na godišnjoj na razini od oko 20 milijardi kuna. Poskupljenje samo za taj energent iznosilo bi nevjerojatnih 17 milijardi kuna kad bi se cjelokupna količina plina plaćala po trenutnim cijenama. Moguće je naravno da neki od dobavljača imaju povoljniji dugoročni ugovor za dobavu pa bi u tom slučaju cjenovni udar bio manji.
Električna energija
Pretpostavimo da se nužan uvoz električne energije kreće se na razini od oko dva milijuna MWh (velika ovisnost o hidrološkim prilikama). Cijena po megavat satu struje kretala se oko 525 kuna i godišnji trošak za tu količinu električne energije je oko 1 milijarde kuna. Budući da je nova cijena na razini od 1.500 i više kuna po megavat satu, taj bi se trošak na godišnjoj razini popeo na 3 milijarde kuna, odnosno 2 milijarde više nego u 'normalnim' okolnostima.
Ugljen
Hrvatska ne uvozi mnogo ugljena, govorimo o godišnjoj količini od 600 tisuća tona. Tona je stajala oko 750 kuna i to je bio trošak od 450 milijuna kuna. No sada se udvostručio. Tona ugljena stoji 1.500 kuna, tako da je za godišnje potrebe potrebno izdvojiti 900 milijuna kuna.
Nafta
Budući da je rafinerija nafte u Sisku zatvorena, a privremeno ne radi ni ona u Rijeci, trenutno se uvozi više naftnih derivata nego nafte. Godišnji uvoz nafte i naftnih derivata posljednjih godina bio je u protuvrijednosti uvoza 3,2 milijuna tona nafte, odnosno oko 25 milijuna barela (točnije podatke moguće je dobiti od stručnjaka iz tog područja). Barel nafte je koštao 525 kuna, a sada je njegova cijena porasla na 900 kuna. Pod navedenim uvjetima godišnji trošak uvoza se s 13 milijardi kuna penje na 22 milijarde kuna.
- Sve navedene brojke su u pogledu količina i cijena podložne i drugačijim pa i preciznijim tumačenjima. Međutim, izračun je indikativan i svrha mu je pokazati da je moguće i vjerojatno da će godišnji trošak uvoza energenata i energije s razine od 2,5 milijardi eura porasti na preko 6 milijardi eura, odnosno za gotovo 30 milijardi kuna – ističe Čović.
Njegova ključna poruka je da bismo u svakoj sljedećoj kriznoj situaciji bili manje zabrinuti da smo, logično, manje ovisni o uvozu energenata, da imamo funkcionalnu rafineriju nafte, još snažnije diversificirane dobavne pravce poput LNG terminala, više instaliranih kapaciteta za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora te razvijena postrojenja na vodik. To su signali koje bi Vlada u ovom trenutku, smatra on, trebala ozbiljno shvatiti i stvoriti uvjete da se oni što prije ostvare.
- Brojni projekti za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora godinama se razvijaju i ne uspijevaju doći do faze realizacije zbog zamršenih zakonskih procedura i postupanja. Da sada imamo više instaliranih sunčevih elektrana i vjetroelektrana, ne bismo imali ovakav energetski udar. Sve mjere Vlade moraju biti usmjerene na što brže ostvarenje takvih dugoročnih ciljeva. Kratkoročna rješenja kao što su smanjenja mrežarina, trošarina i slično mogu privremeno malo olakšati situaciju, ali u konačnici izazvati više štete nego koristi – zaključuje Čović.
Svima je potpuno jasno kako se fosilna goriva ne mogu napustiti preko noći te da je prvi korak u smanjenju ovisnosti o ruskom plinu, koji sada pokriva 40 posto europskih potreba, diversifikacija dobavnih pravaca. No, odakle god dolazio, treba se naviknuti na činjenicu da plin više neće biti jeftin, napominje Srećko Ezgeta, predsjednik Udruženja opskrbljivača i distributera plinom pri HGK. On konstatira da će se ovisnost o uvozu plina prirodno u narednom periodu smanjivati iz jednostavnog razloga što će se manje koristiti. Cjenovni udar potaknut će potrošače da se okreću nekim drugim energentima te da krenu tražiti dostupne zamjene, a transformaciju energetskog sektora poduprijet će država osiguravanjem raznih potpora.
Ublažavanje udara na standard potrošača
Nagli skok cijena pokrenuo je promptno konzultiranje na razini Vlade i poslodavaca u nalaženju adekvatnih rješenja, kako bi se ublažio udar na standard potrošača. HUP je u kontekstu pomoći gospodarstvu predložio niz kompenzacijskih mjera od kojih je velik dio ugrađen u Vladin inicijalni paket, navodi Emanuel Kovačić, predsjednik HUP-Udruge energetike.
- Nakon prošlogodišnjeg zamrzavanja cijena goriva, prvi dogovoreni koraci u smanjenju marži i trošarina na goriva, dokaz su spremnosti odustajanja od zarade na strani dobavljača/proizvođača energije i države. Zadržavanje cijene goriva na razdoblje od tri mjeseca je brza i efektivna mjera, ali je neodrživa na duži period, za obje strane. Ni jedna strane ne može odustati od prihoda na duže vrijeme, a da pritom ne ugrozi kontinuitet poslovanja (proizvodnju i dobavu energije i energenata), a država ispunjavanje svih budžetom predviđenih aktivnosti – rekao je Kovačić te naglasio da su Hrvatska udruga poslodavaca i članice HUP- Udruge energetike, kao važan socijalni partner države, visoko društveno osjetljivi i svjesni.
Plan RePowerEU
Kovačić ističe da se ne smije zaboraviti na izazovne ciljeve dekarbonizacije zadane Zelenim planom Europe koji i bez nastale energetske krize testiraju izdržljivost i prilagodljivost energetskog sektora.
- Europska komisija je ovih dana predložila nacrt plana RePowerEU, s ciljem da Europa postane neovisna od uvoza nafte, plina i goriva iz Rusije. Predloženi paket aktivnosti čine tri stupa: hitne mjere za stabilizaciju maloprodajnih cijena, popunjavanje 90 posto skladišta energenata do listopada tekuće godine te smanjenje ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima diverzifikacijom nabave plina i povećanjem udjela energije iz obnovljivih izvora energije – nabraja predsjednik HUP-Udruge energetike komentirajući da neki ciljevi jesu kratkoročno ostvarivi, no za realizaciju projekata trebat će najmanje godinu dana, a za većinu će ipak trebati nešto više vremena.
Između ostalog plan RePowerEU odlučujući je korak prema brzom razvoju industrije biometana u Europi. No, iz udruženja Obnovljivi izvori energije navode kako se ekstremnim rastom cijena sirovine za proizvodnju bioplina dovodi u pitanje održivost tog sektora na koji se snažno računa u smanjenju ovisnosti o ruskom plinu.
- U priopćenju Europske komisije o RePowerEU planu stoji da je sektor spreman isporučiti 35 milijardi kubnih metara biometana do 2030., što je više od 20 posto trenutnog uvoza plina u EU iz Rusije, te se poziva na uključivanje tog cilja u preinaku Direktive o obnovljivoj energiji (REDIII), koja je trenutno u izradi. Do 2050. taj bi se potencijal mogao utrostručiti, narasti preko 100 milijardi kubnih metara i pokrivati 30-50 posto buduće potražnje za plinom EU-a. U ovakvim izvanrednim situacijama svima postaje jasno koliko je važno ne ovisiti o uvozu energije i moći se osloniti na vlastitu proizvodnju i sigurnost opskrbe - tumače iz udruženja OIEH.
Prilagodbe politike i mehanizama
Diversifikacija dobavnih pravaca plina povećava potražnju kod alternativnih dobavljača, a to, naglašavaju iz Udruženju energetike HGK nosi rizik dodatnog rasta cijena s njihove strane, što bi se dodatno moglo preliti na cijene električne energije. Stoga će, kažu, biti važno kontinuirano prilagođavati politike i mehanizme kako bi se dionicima na tržištu omogućilo da prežive uz što manje štete. Pozdravljaju izmjenu Uredbe o utvrđivanju maloprodajnih cijena goriva uz smanjivanje trošarina, a tvrde da će slični potezi sigurno biti potrebni i nadalje.
- U sektoru toplinarstva ugovori vezani uz nabavnu cijenu plina za potrebe proizvodnje toplinske energije uskoro ističu te slijedi sklapanje novih ugovora po puno većim cijenama. Uzdamo se kako ćemo u dijalogu s Vladom postići da se izjednači nabavna cijena plina i subvencije za kućanstva na toplanama i kotlovnicama priključenim na distribucijsku mrežu, kao što imaju kućanstva priključena na plinsku transportnu mrežu, što je posebno važno ako u obzir uzmemo ulogu sektora toplinarstva u dekarbonizaciji energetskog sektora. Sigurna opskrba održivom energijom za Europu moguća je isključivo nastavkom zelene tranzicije. U ovoj godini divljaju cijene metala i drugih sirovina te treba biti svjestan kako ćemo trebati investirati značajno veća financijska sredstva u obnovljive izvore energije od planiranih - i to, na nacionalnoj i EU razini – napominju iz Udruženju energetike HGK.
Hitno ukidanje administracije za bržu realizaciju OIE projekata
Iz tog Udruženja dodaju da Europska komisija uočava kako će brzina investiranja u obnovljive izvore ovisiti i o administrativnim procedurama koje treba pojednostaviti i ubrzati. Na tom tragu, HGK je u razgovorima s Vladom već isticala kako administrativne procedure trebaju razlikovati investitore koji energiju proizvode za vlastite potrebe od onih koji to rade u komercijalne svrhe te da se čim prije moraju donijeti podzakonski akti zbog kojih su određeni projekti na čekanju. HGK zagovara da se čim prije donesu novi podzakonski akti u skladu s novim Zakonom o tržištu električne energije koji će omogućiti realizaciju novih projekata. Ističu da je za projekte koji su predali zahtjeve za energetsko odobrenje do 19. siječnja ove godine nužno ubrzati završetak procedure.
S nužnošću da se ubrzaju procedure za ostvarenje projekata obnovljivih izvora energije, slažu se svi. Važnost OIE i proizvodnje domaće energije država je već prepoznala Zakonom o tržištu električne energije (ZoTEE) i Zakonom o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (ZOIEiVUK). Sad je važno, naglašava Udruženje za obnovljive izvore energije Hrvatske, da donositelji odluka omoguće što bržu provedbu energetske tranzicije učinkovitijim administrativnim procedurama i kvalitetnijom međuresornom suradnjom.
- Vrijeme se nerijetko gubi u čekanju odluka ili odgovora što posljedično usporava razvoj i gradnju novih projekata. Ključno je shvatiti da nam snažniji i brži razvoj projekata OIE donosi velike benefite. Europska povjerenica za energetiku, Kadri Simson, istaknula je nedavno da se ne može govoriti o revoluciji obnovljivih izvora ako je za dobivanje dozvole za izgradnju vjetroparka potrebno sedam godina te dodala da je vrijeme je da se ti projekti tretiraju kao da su od najvećeg javnog interesa jer oni to i jesu. Aktualna energetska kriza i ekstreman rast cijena kao posljedica ratnih zbivanja na to nam sad dodatno ukazuju. Na OIE ne trebamo gledati kao obvezu koju moramo izvršiti zbog ostvarenja europskih ciljeva, nego prije svega kao priliku da zadovoljimo domaće potrebe za energijom. Fokus trebamo staviti na dobrobit Hrvatske kroz povećanje proizvodnje domaće energije i smanjenje potrebe za uvoznom. Da smo s tim krenuli ranije, snažnije i hrabrije, sad bismo sigurno bili otporniji na globalni poremećaj cijena. Današnje investiranje u nove projekte OIE je ulaganje u sigurnost buduće energetske opskrbe – istaknula je Maja Pokrovac, direktorica Udruženja obnovljivih izvora energije Hrvatske (OIEH).
Novi projekti ne zapinju trenutačno samo na administrativnoj razini, već ih u realizaciji koče poremećaji u dobavnim lancima. Potražnja opreme za OIE snažno je porasla u Europi, svi se okreću alternativnim rješenjima te proizvođači opreme za solarne i vjetroelektrane ne uspijevaju zadovoljiti potražnju. Uz to su, kao i u mnogim drugim sektorima, procesi nabave sirovina i materijala postale nalik avanturističkoj video igri. Svi žele što prije osigurati dobavu, a uvjeti se mijenjaju iz dana u dan. Iz OIEH-a doznajemo da su ponude za nabavu materijala koje su prije vrijedile 30 dana znatno skraćene te da sada vrijede samo 3 do 5 dana. S druge strane, vrijeme isporuke je otišlo u suprotnom smjeru. Taj izazov, međutim, stvara i priliku. Umjesto da se fokusira samo na izgradnju OIE postrojenja, Hrvatska bi mogla snažnije sudjelovati i u proizvodnji opreme za njih. Budući da su u tijeku onshoring procesi te se zbog pokidanih dobavnih lanaca i njihove vrtoglave skupoće proizvodnja s Dalekog istoka vraća u Europu, taj momentum trebalo bi iskoristiti. U OIEH-u to prepoznaju kao priliku za reindustrijalizaciju, a možda bi, kažu, sve moglo biti potpomognuto i sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti.
Premda uvijek ima prostora za poboljšanja, neke su se promjene već i dogodile. Zakonski okviri ZoTEE i ZOIEiVUK omogućili su otvaranje prostora za novi tržišni pristup i poslovne modele za primjenu OIE u Hrvatskoj.
- Kroz te nove modele propisane na razini EU, a implementirane u hrvatsko zakonodavstvo, kompanije u OIE sektoru prepoznale su svoju šansu na tržištu. Dugo su pripremale i razvijale projekte kako bi bile spremne za realizaciju tako da sad već imamo prvu virtualnu elektranu, proizvodnju velikih baterijskih spremnika električne energije, začetak proizvodnje vodika… To su sve preduvjeti za bržu energetsku tranziciju, a time i smanjenje ovisnosti o uvozu. Naše kompanije imaju know how, inovativne su i idu u korak s Europom. Činjenica da je u Hrvatskoj trenutno oko 6000 MW zahtjeva za energetsko odobrenje za gradnju novih projekata OIE, što je šest puta više od dosad instaliranih, pokazuje spremnost investitora i snagu OIE sektora u Hrvatskoj. Za pet godina, koliko je prema zakonu rok za izgradnju tih novih postrojenja, Hrvatska ima šansu postići energetsku samodostatnost u proizvodnji električne energije. To je od strateške važnosti – apostrofira Pokrovac.