Piše: Dragutin Domitrović, voditelj izgradnje prve hrvatske GTE Velika 1 i član OIEH
Veseli me vidjeti ovih dana u medijima opću podršku zelenoj revoluciji i novom zamahu obnovljivih izvora energije: od europskih političkih vrhova, preko naših (a i svjetskih) uglednih gospodarstvenika i energetičara, pa sve do hrvatskih građana koji su se neku večer porukama javljali u “Otvoreno” – čini se kao da jedva postoji itko tko bi se u energetici vraćao na stare i uhodane prakse u kojima prevladavaju fosilna goriva. Bit će da je velik broj naših sugrađana, kako u Hrvatskoj tako i na cijelom planetu, koji nam se možda nikada nije činio tako malen, u strašnom i entuzijastičnom zamahu spašavanja sebe i svijeta od virusa shvatio da su i klimatske promjene svojevrsna pandemija, samo što ubijaju puno sporije i puno temeljitije.
Moje je veselje iz prethodnog odlomka, doduše, malko umanjeno činjenicom da se u svim pohvalama obnovljivim izvorima energije samo ponekad i naizgled sramežljivo spomene i geotermalna energija: uglavnom su tu solarna energija, vjetar, hidroelektrane i biomasa. Mogu tu suzdržanost prema geotermalnoj energiji nekako i razumjeti na iskustvenoj razini: sunce, vjetar i vodu svi osjetimo na svojoj koži, pa ih je lako pojmiti, a pokoju cjepanicu biomase svatko je od nas u nekom trenutku života naložio (ili je barem vidio nekoga kako loži) u seoski šparet ili gradsku kaljevu peć. Geotermalna energija nije tako intuitivna. Vruća geotermalna voda na kilometarskim je dubinama u porama i pukotinama stijena istaloženih prije nekoliko milijuna godina.
Kompleksno i egzotično
Do tih stijena treba bušiti duboke i tehnički zahtjevne bušotine da bi se vodu dovelo do površine. Onda se toplina vode iskoristi za pokretanje turbina ili grijanje zgrada, sušara i staklenika, a ohlađena se voda nakon toga, da je čovjek niti vidi niti doživi, pod zemlju ukopanim čeličnim cijevima vraća do nekih drugih bušotina koje je vraćaju u onu istu stijenu, na istu dubinu iz koje je izvorno došla. Kad se tome dodaju pripremni geološki i geofizički radovi kojima se s površine određuje koje je najbolje mjesto za bušenje proizvodnih i utisnih bušotina, nekome tko nije iz te struke sve se ovo mora činiti vrlo kompleksnim i egzotičnim. Toliko kompleksnim, dapače, da do danas nisam nijednom vidio neki simbol koji bi jasno, jednoznačno i prepoznatljivo predstavljao geotermiju: vjetar za simbol ima vjetroturbinu, sunce ima solarne kolektore, biomasa obično neki listić, a geotermija je valjda prekomplicirana za takav jednostavni prikaz. (Pozivam dizajnere da me opovrgnu i osmisle neko genijalno grafičko rješenje! Besplatno nudim sva moguća tehnološka pojašnjenja.)
Egzotična ili ne, geotermalna je energija pod našim nogama i vapi da je se iskoristi. U kontinentalnom dijelu Hrvatske vruća se voda nalazi na sasvim dohvatljivim dubinama: natprosječno visok geotermalni gradijent tog prostora znači da će se temperatura od 150 Celzijevih stupnjeva pronaći na dubini od oko 3000 metara, a na nešto većim dubinama dosežu se i temperature veće od 200 Celzijevih stupnjeva. U drugim dijelovima Europe temperatura od 150 °C nalazi se tek na dubinama većim od 5000 metara, što bušenje geotermalnih bušotina čini znatno skupljim i tehnički zahtjevnijim.
Poznavanje podzemlja
Za uspješnost eksploatacije geotermalnih resursa važna je i činjenica da je panonski dio Hrvatske, zbog svoje višedesetljetne povijesti crpljenja nafte i plina, visoko istražen: u drugoj polovici 20. stoljeća tadašnji INA – Naftaplin u tom je prostoru izbušio više od 4000 istražnih i razradnih bušotina, pa je regionalno poznavanje podzemlja jako dobro. Zbog toga je vjerojatnost nalaženja povoljnih geotermalnih ležišta visoka ili, rječnikom struke: geološki rizik je nizak.
Prije samo malo više od dva mjeseca pozvao sam se na informacije Agencije za ugljikovodike i izjavio da u Hrvatskoj postoji kapacitet za gradnju geotermalnih elektrana ukupne snage 500 MWe, no marljiv inženjerski tim Agencije u međuvremenu je nastavio s analizama dostupnih podataka iz maloprije spomenutih tisuća izbušenih bušotina. Do danas su došli do moguće ukupne snage geotermalnih elektrana veće od 830 MWe, što je gotovo dva i pol puta više od hrvatskog udjela u nuklearnoj elektrani Krško! Smatram da takav energetski kapital naprosto ne smije ostati zanemaren.
Uzmemo li navedenih 830 MWe kao referentnu brojku i s njom usporedimo snagu od 10 MWe koju, sukladno ugovoru, u električnu mrežu isporučuje prva i jedina hrvatska geotermalna elektrana, sagrađena u Cigleni pokraj Bjelovara, računica će pokazati da je u ovom trenutku iskorišteno jedva malo više od 1 posto hrvatskog geotermalno-električnog kapaciteta, a preostalih 99 posto tek treba privesti proizvodnji.
Bazne električne energije bez emisija
Valja primijetiti da time još nije obuhvaćena količina raspoložive toplinske energije za neposredno korištenje u grijanju zgrada te u industriji i poljoprivredi. Za to su područje primjene geotermalne energije prihvatljiva i ležišta znatno nižih temperatura, koja se obično nalaze i na manjim dubinama. Važnost neposrednog korištenja geotermalne topline kao zamjene za upotrebu fosilnih goriva u grijanju prepoznalo je njemačko Savezno vijeće, Bundesrat, koje je na sjednici održanoj 13. ožujka ove godine razmatralo nacrt Zakona o napuštanju ugljena (Kohleausstiegsgesetz), a u tekstu zapisnika s te sjednice navedeno je: “Uz pomoć geotermalne energije, emisije stakleničkih plinova iz mrežno distribuirane opskrbe toplinom mogu se značajno smanjiti. Uz to postoji i mogućnost proizvodnje bazne električne energije bez emisija.”
Na istoj je sjednici predloženo i nekoliko mjera usmjerenih na olakšavanje korištenja geotermalne energije. U Hrvatskoj također postoji mnogo zanimljivih lokacija za razvoj sustava geotermalnog grijanja, a jedan od primjera je Karlovac, koji svoju postojeću gradsku toplanu želi prebaciti s mazuta na geotermalne izvore. Zato je taj grad osnovao kompaniju GeotermiKA d.o.o. koja je u međuvremenu osvojila istraživačka prava na geotermalnom istražnom prostoru “Karlovac 1”, a u tijeku su pripreme za realizaciju projekta.
Nedavni pad cijena nafte bio je uistinu dramatičan: glavni referentni blendovi poput europskog Brenta i američkog WTI-a (West Texas Intermediate) u nekoliko su tjedana izgubili dvije trećine vrijednosti i pali s prosjeka od oko 60 dolara po barelu na samo 20, a pad potrošnje naftnih derivata zbog globalne karantene i prepunjena američka skladišta sirove nafte u jednom su trenutku čak izazvali i nezapamćen efekt negativne cijene terminskih ugovora (futures) za naftu WTI. U tim crnim vijestima za naftnu industriju krije se pozitivan efekt za geotermalne energetičare – značajno sniženje cijena raznih servisa (vrlo sličnih u naftnim i geotermalnim projektima), između ostalog bušenja i opremanja bušotina. To će u konačnici za posljedicu imati smanjenje početne investicije u geotermalne projekte i njihovu mogućnost da ponude električnu energiju po prihvatljivijim cijenama.
Mehanizmi ulaganja
Dodatne povoljnosti za investitore u geotermalne projekte i rasterećenje finalnih otkupnih cijena električne energije moglo bi se postići i tako da dio značajnih investicija u izradu istražnih bušotina preuzme Ministarstvo za zaštitu okoliša i energetiku ili Agencija za ugljikovodike, a da se za te investicije iskoriste dobro planirani fondovi Europske unije. Time će se onda na vrlo konkretan način u praksu prevesti težnje Europske unije za energetskom održivošću i samostalnošću iskazane europskim Green Dealom. Iz teksta nedavnog prijedloga izmjena i dopuna Zakona o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika može se iščitati da se stvaraju zakonski preduvjeti kako bi se Agencija pripremila upravo za takvu ulogu. Osim toga, postoje mehanizmi da se za ulaganja u geotermalnu energiju privuku sredstva specijaliziranih investicijskih fondova kojima nije jedina svrha samo ostvariti što veći povrat na uložena sredstva nego i promicati implementaciju obnovljivih izvora, a posebno geotermalne energije.
U politici se uvijek (s pravom) voli naglašavati mogućnost stvaranja radnih mjesta, a otkad nas i gospodarski pogađaju posljedice pandemije koronavirusa, govori se i radi uglavnom na očuvanju postojećih radnih mjesta. Volio bih naglasiti da i geotermalni projekti mogu pomoći u tome. Naime, pri izgradnji geotermalne elektrane u Cigleni gotovo 70 posto ukupne investicije realizirale su upravo domaće kompanije, a u godinu i pol najintenzivnijih aktivnosti na gradilištu je cijelo vrijeme bilo angažirano nekoliko desetaka radnika. Dovršetkom elektrane i njezinim puštanjem u pogon lokalna je zajednica dobila deset kvalitetnih radnih mjesta. (Kome god se ovo činilo malo, mora razmotriti tu činjenicu iz perspektive deset lokalnih obitelji, koje su time ostvarile redovite prihode, pa neće razmišljati o iseljavanju iz svojeg kraja.). Pomnožimo li ove brojke s desecima mogućih sličnih projekata, utjecaj geotermalnih investicija na lokalno i regionalno gospodarstvo mogao bi biti značajan te bi bila šteta propustiti snažan interes ulagača koji postoji u ovom trenutku.
Naposljetku, iskreno se nadam da će u najskorije vrijeme i najveće energetske kompanije u Hrvatskoj – HEP i INA – posegnuti za vrućom vodom iz hrvatskih dubina kao mogućnošću da svaka od njih na svoj način proširi svoj portfelj. HEP je volju za ulaženjem u svijet obnovljivih izvora energije već pokazao intenzivnim prošlogodišnjim ulaganjima u OIE projekte, pa će vjerojatno, bude li zanimljivih prilika, biti spreman pridružiti se i početnom valu razvoja hrvatske geotermalne energetike. INA, pak, već i među svojim sadašnjim resursima ima značajne zalihe vruće vode: neka još aktivna naftna i plinska polja imaju rubne akvifere s temperaturama u rasponu od 120 do 190 Celzijevih stupnjeva, a i velik je broj naftnih i plinskih bušotina koje su se s vremenom zavodnile, pa su, zapravo, postale bolji kandidati za proizvodnju geotermalne energije nego fosilnih ugljikovodika. S obzirom na bogato i dugogodišnje iskustvo INA-inih naftnih inženjera i geologa te načelnu sličnost eksploatacije naftnih i geotermalnih ležišta, njihov iskorak prema geotermalnoj tranziciji ne bi trebao biti odveć dramatičan.