Hrvatska službena i izabrana politička pamet ne samo što ne prepoznaje i ne ostvaruje vlastite državne interese u geopolitičkim promjenama, već nas – suprotno državnim interesima – isključuje iz inicijativa u koje su nas gurnuli neki drugi, slijedom pukoga zemljopisnog položaja
Ovo je samo djelomično priča o tome kako Hrvatska postupno nestaje iz Inicijative triju mora na čijem se virtualnom sastanku na vrhu ovih dana premijer Plenković, suprotnim najavama usprkos, ipak virtualno ukazao. Više je to priča o tome kako hrvatska službena i izabrana politička pamet ne samo što ne prepoznaje i ne ostvaruje vlastite državne interese u geopolitičkim promjenama, već nas – suprotno državnim interesima – isključuje iz inicijativa u koje su nas gurnuli neki drugi, slijedom pukoga zemljopisnog položaja.
Dakle, u početku su u Inicijativi bila dva mora (Baltik i Jadran), stari poljski projekt infrastrukturnog povezivanja Srednje Europe, koju je Amerika (još za Obame, a nastavno s Trumpom) prepoznala kao novi energetski sigurnosni štit Europe od plinsko-naftne ovisnosti o Rusiji u koju je Europu počela gurati ujedinjena Njemačka poslije kancelara Kohla. Već je kao njemački kancelar (1998. – 2005.) SDP-ovac Gerhard Schröder aktivno promicao ruski energetski monopol u Europi gradnjom plinovoda Sjeverni tok 2 koji bi opskrbljivao Njemačku plinom zaobilazeći Poljsku. A to, dakako, odmah budi sigurnosni alarm, pa i vraća neugodna sjećanja na njemačko-ruske sporazume preko poljskih leđa. Tek što je sišao s vlasti, Schröder se financijski ugodno ugnijezdio u ruskom Gazpromu. Njegova nasljednica u CDU-u Angela Merkel javno mu je zamjerila što je tako pravocrtno iz kancelarskoga kabineta uskočio u ruski plinski biznis. Ali nastavila je provoditi njegovu energetsku politiku. Pa i prema plinovodu Sjeverni tok 2.
SAD protiv osovine Merkel – Putin
A onda se i Amerika počela pomalo buditi, shvaćati da se Rusija energetskim monopolom (podebljanim starim međudržavno povezanim strukturama duboke države) vratila kao strateški čimbenik u Istočnu Europu, koju je SAD baš netom integrirao u NATO i EU. Stara poljska inicijativa srednjoeuropskog povezivanja Baltika i Jadrana dobila je novi sadržaj energetske neovisnosti Europe o ruskom plinu, podebljan američkim interesom za izvoz vlastitog ukapljenog plina preko LNG terminala.
Hrvatska je baš u to vrijeme dobila novu predsjednicu, Kolindu Grabar-Kitarović, netom vrhunski obučenu glasnogovornicu NATO- a (to se zvalo pomoćnica glavnog tajnika za…), idealnu nositeljicu te strateške inicijative za energetsku neovisnost Europe o ruskim energentima. Dali su prednost čak i njezinu moru. Pa je 2015. predstavljeno kako je KGK zajedno s poljskim predsjednikom Andrzejom Dudom pokrenula inicijativu Jadran –Baltik. Inicijativi se uskoro priključilo i treće, Crno more. Danas Inicijativa triju mora obuhvaća dvanaest država: Bugarsku, Estoniju, Hrvatsku, Letoniju, Litvu, Austriju, Poljsku, Rumunjsku, Slovačku, Sloveniju, Češku i Mađarsku, djeluje unutar Europske unije. Naposljetku ju je i Njemačka morala barem formalno poduprijeti.
Bez truda i pameti
Hrvatska je bez vlastitog truda i pameti odjednom dobila prigodu za vodstvo u novoj geopolitički perspektivnoj transatlantskoj inicijativi, priliku da uz gradnju LNG terminala na Krku postane i važno energetsko čvorište, da uz to veže infrastrukturne i gospodarske projekte. I, valja priznati da se u prve dvije godine mandata tadašnja predsjednica KGK uistinu trudila promicati Baltik – Jadran, odnosno Tri mora, nasuprot rusko-njemačkim energetsko-političkim lobijima koji su minorizirali i bojkotirali Inicijativu. U kratkotrajnom premijeru Tihomiru Oreškoviću imala je istinskog saveznika.
Njegov nasljednik Andrej Plenković pokazivao je oduvijek prijezir prema toj inicijativi. Jer, protiv nje je Angela Merkel. No i sama je predsjednica KGK u drugoj polovini mandata odustala od Triju mora. Zapravo, nakon što je u službenom posjetu Rusiji primila buketić od Vladimira Putina (2017.), okrenula se drugim aktivnostima koje ne iritiraju Putina, poput brendiranja države i vlastitog 'stajlinga', ne čineći baš ništa za inicijativu koju je u početku mandata promicala kao svoju i stratešku.
Zoran Milanović još je kao bivši planinar i počasni kineski gost bio otvoreno protiv Inicijative triju mora, koja se u međuvremenu profilirala i kao brana kineskom Pojasu i putu. Pa i sad kao predsjednik države poručuje da je ona štetna jer ljuti Berlin i Moskvu. Dakle, hrvatski je strateški cilj – ne ljutiti druge. A ne – pozicionirati sebe. Plenković se nenajavljeno ipak odlučio ukazati na virtualnom samitu Triju mora. Valjda je Angela dopustila. I to je dubina pameti koja danas vodi Hrvatsku. Energetsko čvorište već je iza nas. Svekolika je rupa pred nama.