Komentari
StoryEditor

Višnja Starešina: Rafali na Markovu trgu raskrinkali hrvatski mit o sigurnosti

18. Listopad 2020.
Zgrada vladefoto Ratko Mavar
Frustracije novih generacija uvećavat će se s ekonomskim i sociopsihološkim posljedicama epidemije koronavirusa. Neće svi nezadovoljnici doći pucati na Vladu i Sabor, ali nezadovoljstvo se može usmjeravati u sklopu hibridnih oblika ratova. I to može postati okidač za destabilizaciju

Rafali Danijela Bezuka u Vladu Republike Hrvatske i Hrvatski sabor, dva najistaknutija simbola državnog sustava (uz Ured predsjednika RH, kojem nije tako lako prići) proizveli su svojevrsno buđenje razbivši iluziju o hrvatskoj sigurnosti.

I dok policija istražuje kako je momak iz Kutine nabavio oružje, što ga je motiviralo na taj čin nakon kojeg je počinio samoubojstvo, psihijatri istražuju kakvo je pritom bilo njegovo stanje svijesti i je li iza njega postojala neotkrivena dijagnoza, a stručnjaci za sigurnost zbrajaju propuste dajući prijedloge kako bi ubuduće trebalo štititi Trg svetog Marka na kojem rade najštićenije osobe države, mene prije svega zanima što je čin Danijela Bezuka pokazao o stanju naše sigurnosti.

Je li iz toga moguće izvući neke pouke? Mogu li rafali u simbolična središta države proizvesti neku promjenu u kvaliteti upravljanja državom, a ne samo u rasporedu i protokolima policajaca koji će čuvati 'najštićenije osobe'.

Selidba na livadu?

Nakon prvog šoka i nesnalaženja koje smo mogli gledati praktički u izravnom prijenosu N1 televizije, nakon što se pokazalo da Vladu zapravo nitko efektivno ne čuva, bilo je zanimljivo promatrati kako raste strah i kako se nastoje zamagliti mete napada.

Cijeli dan bilo nam je sugerirano da je napadač došao na Markov trg da bi pucao na policajca ispred zgrade Vlade. A policajac je, zapravo, bio kolateralna žrtva napadačeva obračuna sa simboličkim vrhom političkog sustava. I drugo, rafali u politički sustav u trenu su ujedinili u strahu cijeli politički spektar saborskih zastupnika u zahtjevu da se pojačaju mjere sigurnosti oko institucionalnog središta države.

I to je potpuno razumljivo iako bi većina od onih koji danas traže pojačanje sigurnosnih mjera još nekoliko dana prije te mjere kritizirala zbog 'prevelike militarizacije', smetale bi joj 'duge cijevi' u središtu grada. Kao da se Vlada i parlament trebaju štititi praćkom i kao da je normalno da policajac koji čuva najviše državne institucije ima pušku zaključanu u kućici, a glavna mu je dužnost sa smiješkom pozdravljati dužnosnike koji ulaze i izlaze.

No uz te razumljive zahtjeve za pojačanu zaštitu odmah su iz zastupničkog i analitičarskog miljea plasirane i ideje kako možda ne bi bilo loše preseliti Vladu na neko sigurnije mjesto. Obnovljena su sjećanja na projekt Vlade na Savi. Valja priznati da je takve ideje kao nerealne u startu otklonio premijer Plenković i da ih nitko iz izvršne vlasti nije shvatio ozbiljno.

Ali već samo pomišljanje na preseljenje središta izvršne vlasti zbog jednoga sigurnosnog ekscesa pokazuje koliko je plitka pamet koja danas u nas slovi kao elitna. Pa u Banskim su dvorima nakon obnove od posljedica JNA-ova raketiranja, od proljeća 1992. stolovale sve hrvatske ratne vlade (Gregurićeva, Šarinićeva i Valentićeva) u mnogo većim sigurnosnim izazovima od jednoga usamljenog ekscesnog napada.

Nije na Vladi da traži za sebe izolirano i sigurno mjesto u državi, nego da državu učini sigurnom u ovim višestruko zahtjevnim vremenima, ne samo na lokalnoj već i na globalnoj razini.

Novi oblici nesigurnosti

Osim što se treba suočiti sa sigurnosnim rupama u osiguranju državnih institucija, ključne su opomene ovog napada zapravo sljedeće: Hrvatska nije imuna na nove oblike nesigurnosti, postoji duboko unutarnje nezadovoljstvo klijentelističkim načinom upravljanja državom, o čemu govori i posljednji status Danijela Bezuka na Facebooku prije samoubojstva; postoji nova generacija frustriranih mladih ljudi čije će se frustracije uvećavati s ekonomskim i sociopsihološkim posljedicama epidemije koronavirusa. Neće svi nezadovoljnici doći pucati na Vladu i Sabor, ali korištenjem društvenih mreža to se nezadovoljstvo može širiti, pa i usmjeravati, u sklopu hibridnih oblika ratova. I to može postati okidač za destabilizaciju.

Nakon napada splitski neuropsihijatar dr. Ivan Urlić upozorio je: 'U Hrvatskoj idemo stalno iz krize u krizu. Ovakve situacije i dalje treba očekivati ako se nešto hitno i drastično ne promijeni u našem društvu. No ovakve se situacije događaju i u ostalim dijelovima svijeta jer svijet je postao globalno selo i sve se u njemu prekraja. Nažalost, ne postoji ni socijalni ni politički okvir na koji se možemo dovoljno osloniti.'

Hrvatska upravljačka struktura očito je prepoznala opasnost. Ali rješenje nije u preseljenju Vlade na livadu ili u zatvaranju Facebooka – nego u stvaranju 'socijalnog i političkog okvira na koji se možemo dovoljno osloniti'. 

22. studeni 2024 07:42